PočetnaEsejiProzori"Devalvacija jednog osmijeha" - Svjedočenje jedne propasti

“Devalvacija jednog osmijeha” – Svjedočenje jedne propasti

-

Postoje filmovi koji temom, kontekstom nastanka i recepcije sažimaju sva proturječja jednog doba, a čiji se kritički potencijal s vremenom samo razotkriva. Kritička oštrica usmjerena prema ideološkim zasadama socijalizma i naturalistički prikaz socijalne bijede bili su dovoljni da se pojedini film marginalizira političkim pritiscima. Film Vojdraga Berčića (1918. – 2004.), “Devalvacija jednog osmijeha” (1967), takav je dokument raskoraka između ideologije i stvarnosti kojim je jugoslavensko društvo nerijetko bilo obilježeno.

Činjenica da Berčić u središte interesa postavlja danas pokojnog Arifa Heralića – radnika zeničke željezare i svojevrsnog simbola radničke klase, gotovo kapitalističkom logikom iskorištenog u propagandne svrhe – objašnjava razmjere skandala koji je izazvalo prikazivanje filma na Televiziji Zagreb, 9. siječnja 1968. godine. Tim više što je sam Berčić aktivno sudjelovao u društvenom životu tadašnje Jugoslavije. Iako je teško u slučaju kad se propituju društveni konsenzusi, slične tendencije zlurado ne primijetiti i danas, prethodni je sistem ipak učinkovitije opasne filmove držao pod kontrolom. Stoga će se i “Devalvacija” – odbačena kao greška TV Zagreb, ali nikad službeno zabranjena – tek sporadično pojavljivati u kontekstu nepoćudnih, bunkeriranih ili zaboravljenih filmova.

Vojdrag Berčić poznat je i kao akter poslijeratnih suđenja u kojima sudjeluje kao sudac istražitelj. Ipak, karijerno se ostvario kao scenarist, kazališni i filmski redatelj, fokusiran na poratnu društvenu izgradnju. “Devalvacija jednog osmijeha” u njegovoj je filmografiji istaknuta s obzirom na tretman od strane sustava, ali i činjenice da crtica o sudbini radnika željezare zahvaća u srž stanja radničke klase u cjelini. Kamera materijalnoj i duhovnoj deprivaciji pristupa oštro i polemički na tragu aktualnog Crnog vala u igranom filmu. Štoviše, moguće je pronaći crte poetike koju će Želimir Žilnik do vrhunca dovesti “Crnim filmom” (1971), jednako izbjegavajući katarzu, naznaku razrješenja ili barem racionalizaciju zatečenog stanja. Izloženost sistemu, nemogućnost preuzimanja odgovornosti ili utjecaja na vlastiti položaj, sugerira bezizlaznost i apatiju kao društvenu činjenicu.

1000 dinara

No za razliku od anonimnih Žilnikovih beskućnika, Berčić odabire čovjeka čiji je socijalni status u potpunom kontrastu sa statusom koji ima u socijalističkom ideološkom imaginariju. Arif Heralić, svojedobno simbol prosperiteta i vjere u izgradnju svijetle budućnosti, uz Aliju Sirotanovića (radnički junak koji obara rekord u kopanju ugljena), najupamćenije je lice s novčanice od 1000 dinara. Arif, nadimka Hiljadarka, posredstvom Berčićevog filma dobiva novi simbolički status, razotkrivši svu poroznost državne ideologije i njena nasilnog implementiranja. Arif je kao Rom – čija je obitelj pobijena u NDH, dok je sam sudjelovao u NOB-u, da bi kasnije postao dijelom posvemašnje industrijalizacije – očito utjelovljenje svih ideala, od jedinstva među narodima do doprinosa pravednijem društvu. No, preko njega se prelama naličje sistema koji nasilno manipulira neobrazovanim, naivnim i isključenim stanovništvom. Arifov je lik bez njegova odobrenja pretvoren u simbol radništva, da bismo iz današnje perspektive u njegovu položaju vidjeli anticipaciju raspada društva koje nije uspijevalo upotpuniti jaz između ideja i njihove preobrazbe u zbilju.

Nije ovo jedini film koji raskrinkava općejugoslavenski mit jednakih mogućnosti, otvoreno prikazujući razmjere društvene nejednakosti. Nije niti jedno od estetski zanimljivijih ili pak autorski originalnijih ostvarenja. Ipak, izostanak ikakve mogućnosti iskupljenja kao potpune negacije onog na čemu društvo počiva, potresa gledatelja. S vremenskim odmakom film donosi niz konotacija koje nas približavaju razumijevanju svih ambivalentnosti ondašnje društvene zajednice. Berčića manje zanima uspostava autorske poetike, a više beskompromisno izlaganje realnosti, upotpunjujući narativ kombinacijom arhivskih snimaka u rekonstrukciji Arifova portreta. Vrhunac filma, međutim, predstavljat će minimalna redateljska intervencija u skučenom sobičku u kojem se rastvara stvarnost sama, podcrtavajući tek krupnim planovima istrošena lica uz rakiju kao vječni podsjetnik na fizičko i svako drugo propadanje.

“Devalvacija jednog osmijeha”

  • Scenarij i režija: Vojdrag Berčić
  • Direktor fotografije: Frano Vodopivec
  • Montaža: Lida Braniš
  • Glazba: Vladimir Kraus-Rajterić
  • Produkcija: Zagreb film / SDF
  • Godina proizvodnje: 1967.
  • Trajanje: 15 minuta

Projekt “Prozori” sufinanciran je sredstvima Agencije za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).


Komentari

Komentirajte

Napišite komentar
Unesite ime

Najnovije

AI i virtualni svjetovi u Dokukinu KIC

U zagrebačko Dokukino KIC dolazi novi ciklus dokumentaraca "AI i virtualni svjetovi", koji istražuje snage, slabosti i ograničenja umjetne inteligencije.

Večeras u Sinju dokumentarac o ratnoj fotografkinji Lee Miller

Večeras na platno sinjske Palacine dolazi dokumentarac "Uhvatiti Lee Miller" / "Capturing Lee Miller" (2020) redateljice Terese Griffiths.

Tri nagrade za hrvatske dokumentarce na 20. Međunarodnom festivalu dokumentarnog filma o ljudskim pravima Verzió

Tri nagrade osvojili su hrvatski dokumentarci na 20. Međunarodnom festivalu dokumentarnog filma o ljudskim pravima Verzió.

55. Revija hrvatskog filmskog stvaralaštva: Prva nagrada dokumentarcu “Korijen” Dore Fodor

U Zagrebu se od 24. do 26. studenog održavala 55. Revija hrvatskog filmskog stvaralaštva.

“Nakon svadbe” Mateja Kľúčika najbolji dokumentarni film 10. STIFF-a

"Nakon svadbe" (2022) slovačkog redatelja Mateja Kľúčika proglašen je najboljim dokumentarnim filmom 10. STIFF-a.

Klasici svjetske dokumentaristike, 3. sezona

“Darwinova noćna mora” – Predatorske ribe i oružje u kolijevci čovječanstva

Posljednji esej treće sezone "Klasika" rezerviran je za dokumentarni film "Darwinova noćna mora" (2004) Huberta Saupera.

“Mali Dieter želi letjeti” – Ekstatično do neba

"Mali Dieter želi letjeti" (1997) spada među najpoznatija dokumentaristička djela velikog njemačkog redatelja Wernera Herzoga.

“Titicut Follies” – Čiste sobe i tužni varijetei

U trećem eseju treće sezone "Klasika svjetske dokumentaristike" pišemo o dokumentarcu "Titicut Follies" (1967) Fredericka Wisemana.

“Crumb” – Umjetnost kao jedini izbor

Dokumentarac "Crumb" (1994) Terryja Zwigoffa o strip-umjetniku Robertu Crumbu, spada među najistaknutije primjerke doku-biografskog žanra.

“Shermanov marš” – Generali i ljubavnici

Treću sezonu "Klasika svjetske dokumentaristike" otvaramo s dokumentarcem "Shermanov marš" / "Sherman's March" (1985) Rossa McElweeja.

Dokultura, 3. sezona

Snaga je u detalju

Posljednji esej treće sezone "Dokulture" donosi tekst o hrvatskim filmskim vaninstitucionalnim programima.

Fiksiranje na margini

Shvatimo li film kao neizostavni dio kulture i umjetničkog stvaralaštva, obrazovni je sustav prva točka stjecanja šireg filmskog znanja.

Steći filmsku kulturu – od apstrakcije prema konzumerizmu

Prvi esej treće sezone "Dokulture" bavi se (ne)dostupnošću filmova široj publici, naročito iz kuta dokumentarnog roda.