PočetnaEsejiHrvatska (dis)funkcionalna obitelj u dokumentarnom filmu 21. stoljeća (I) - Ratni gubici

Hrvatska (dis)funkcionalna obitelj u dokumentarnom filmu 21. stoljeća (I) – Ratni gubici

-

“Sve sretne obitelji nalik su jedna na drugu, svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj način.” Notorno? Izlizano? Dosadno? Možda, no misao velikog ruskog filozofa, psihologa i sociologa, službeno književnika Lava Nikolajeviča Tolstoja (1828. – 1910.), zabilježena kao prva rečenica, možda i moto njegova romana “Ana Karenjina”, još vrijedi, zar ne? Štono riječ, jučerašnja vijest, ali bome i današnja i sutrašnja. Već tim uvodnim slovom Tolstoj zadire u problem ljubavi, braka i osobne sreće koji ostaje nerješiv misterij sve do posljednje stranice. Tolstojeva posljednja stranica “Ane Karenjine” ispisana je i otisnuta, no pravorijek rješavanja problema koji je postojao i bez Tolstojeva pera do danas nije izrečen, ni zapisan, a sva je zgoda da će ostati neuhvatljiv dovijeka.

Pitanje braka i obitelji egzistencijalno je povezano sa svim aspektima društva, jer obitelj je, je li (nije li?), temeljna ćelija društva, najpogodnije okružje za razvijanje i usavršavanje temeljnih znanja i vještina koje su potrebne za život, pa time razvoj i opstanak društvene zajednice. Kako funkcionira hrvatska društvena zajednica, kako hrvatska obitelj, o čijoj se jezgrenoj društvenoj važnosti, pa i poimanoj svetosti, možda gdjekad i preglasno, pregromko, preodrješito javno zbori, često smještajući ideju obitelji u krut, čvrsto definiran obrazac? Koliko je pojam obitelji zapravo rastezljiv, ne u teoriji ili zamišljaju, nego u zbilji koja ga već vjekovima spontano, prirodno (pre)oblikuje, bez obzira na proklamirane zadanosti i okvire? Oblikuje li obiteljska ćelija društvo ili društvena zajednica oblikuje obiteljsku zajednicu? Postoji li savršeno funkcionalna obitelj, nije li svaka barem donekle disfunkcionalna i gdje li je točno ta granica koja rasijeca funkcionalno obiteljevanje od disfunkcionalnoga? Pojmovi obiteljske funkcionalnosti i disfunkcionalnosti nisu postojali u Tolstojevo doba, no bilo bi zanimljivo doznati njegovo mišljenje o tome jesu li posrijedi samo zgodne, moderne riječi ili bi ih dični mudrac priznao i usvojio kao kovanice koje su mu nedostajale. Kako god, bilo bi pretjerano preuzetno i pokušati odgovoriti na gore postavljena pitanja. Međutim, dovoljno nepreuzetno bilo bi promotriti kako su hrvatski dokumentaristi 21. stoljeća – često se i ne baveći tom temom svjesno i izravno – ocrtavali, portretirali hrvatsku obitelj, temeljnu ćeliju društva.

U predstavljanju filmova pratit ćemo otprilike kronologiju njihova pojavljivanja, a valja pripomenuti da je izbor mogao biti i drugačiji – jer odličnih filmova ne manjka, a svaki film koji se bavi čovjekom, ljudskim djelovanjem, na neki način zahvaća i u obitelj.
Već početkom milenija, kad je godišnja proizvodnja dokumentarnih filmova u nas bila manja negoli je posljednjih godina, ostvaren je jedan od instant klasika hrvatske dokumentaristike koji je namah naišao na laude i odličan prijam, a visok je status zadržao do danas. Opravdano, jer bez okrznuća je izdržao mjerno nepouzdan, ali opisno rado korišten test vremena – dvadeset godina po premijeri, kad se vjerojatno gleda uz manji intenzitet tada, općenito, naglašenijih domoljubnih emocija vezanih uz temu ratnih stradanja i još vrlo svježih rana, nije teško primijetiti da je riječ o djelu koje osvaja vrlinama svoje umjetnosti, zato što je izvrsno izdjeljano, a ne zbog ovakvih ili onakvih ideoloških političkih okolnosti ili trendova koji su onomad mogli igrati značajniju ulogu.
“Dečko kojem se žurilo” (Factum, 2001.) scenaristice i redateljice Biljane Čakić potresno je i neveselo, ali istodobno živo, donekle čak i ozareno djelo o obiteljskoj tragediji kakva je, u nas i u regiji, na prostorima Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije u razdoru, početkom 1990-ih godina snašla mnoge. U Domovinskom ratu nestao je, poginuo, redateljičin mlađi brat Ivan, dvadesetjednogodišnji hrvatski vojnik dobrovoljac. Dok Jugoslavenska narodna armija – koju je još nedavno i sam služio po sili zakona – granatira Vinkovce u kojima žive Čakići, Ivan vojuje u opkoljenim Bogdanovcima. U studenom 1991. Bogdanovci padaju, od Ivana i o Ivanu više nema glasa.

Foto: Kadar iz dokumentarnog filma "Dečko kojem se žurilo"
Foto: Kadar iz dokumentarnog filma “Dečko kojem se žurilo”

“Dečko kojem se žurilo” otpočinje i završava suzama i svojevrsnim nostalgičnim pogledom u prošlost, koja se i češće nego što zbilja jest, vjerojatno zato što je zaključena, što su joj rezultati poznati, doima mirnijom, stabilnijom i sretnijom od neizvjesne današnjice i nemilica što su se dogodile u međuvremenu. A ono što se naziva optimizmom sjećanja, u dojmu je umanjilo tadašnje strepnje i nevolje pri čemu kao da se jasnije ocrtavaju i zadržavaju slutnje lijepoga, plamičci dobrih osjećaja. “Volim plakati”, prva je rečenica filma, a izgovara je sama autorica, odrasla, u krupnom planu. Slijede arhivske kućne snimke malenih Biljane i Ivana, njihovih rođaka i prijatelja, vršnjaka i starijih, uz naraciju pripovjedačice-autorice o tomu kako je Ivan, kao dijete, često plakao. Ljepota bodre dječje nevinosti izvire iz samih snimaka. Pretkraj filma, Ivanov bratić i prijatelj Zoran, jedan od nekolicine važnijih sugovornika novointervjuiranih za film, na rubu je plača i zamoli za prekid snimanja. Prije slovne odjavnice, još jedna arhivska kućna snimka obične, zadovoljne, svakodnevne ovdašnje obitelji na travnatom izletu, s (vjerojatno) malenim Ivanom koji, u kupaćim gaćicama, ružičastim balonom veselo zafrkava gospođu koja leži na dekici (mamu?).

Elegično-duhovitom kombinacijom kućnih i drugih arhivskih snimaka i fotografija popraćenih tekstom pripovjedačice i glazbom, spočetka se, uvodno, ukratko skicira povijest vinkovačke obitelji, od Biljaninih i Ivanovih djedova i baka, među kojima je jedan djed nestao na tzv. križnom putu od austrijskog Bleiburga, krajem Drugog svjetskog rata. Baka se doživotno nadala da će joj se suprug jednoga dana vratiti. U to je, prirodno, povjerovala i nejaka unučad. Sudbina će se na svoj način, vidjet ćemo, ponoviti. Krokira se odnos Biljane i Ivana, u djetinjstvu i sazrijevanju, te na putovima osamostaljenja. S izbijanjem rata Biljana je nakratko postala ratna filmska reporterka na prvoj crti, odakle potječu neke iznimne snimke osobite autentičnosti. Otac i Ivan pridružili su se hrvatskim snagama obrane. Narativ je jasno smješten u brazdu osobno-obiteljske perspektive i svijesti o mijenama prolaznosti, ugođen je ton sudbonosne neizbježnosti ublažene humornim uresima, određen je pripovjedni pristup u crticama, istršcima koji, odgovarajuće temi, sadržaju i emociji, odražavaju nervozu i nestabilnost, ali i daju uvelike pregledan tijek zbivanja.

Foto: Kadar iz dokumentarnog filma "Dečko kojem se žurilo"
Foto: Kadar iz dokumentarnog filma “Dečko kojem se žurilo”

Svega toga Čakić će se postojano držati do kraja, no, kako valja, bez strogog robovanja samopostavljenim formalnim odredbama – kad za snimanja naiđe na sugovornike što se ističu zanimljivošću i karizmom, zastat će i dati im više vremena i pozornosti, pa i donekle stilski zastraniti posvećujući im, netipično, dulje prateće ili statične kadrove kakvih u ostatku filma uglavnom nema. Dakako, ne planirajući ih, niti ih unaprijed organizirajući uz misli o odgovarajućem stilu, već naprosto, spontanošću prilagodljivog dokumentarista, slijedeći zbiljske, nepriređene, nepredviđene situacije koje se u tom času odvijaju tako i tako. Snimajući Ivanove ratne drugove, Maloga (?) i Maru, u Bogdanovcima, na negdašnjem poprištu, takav je odmak od skicoznoga ujedno i pripovjedno, dramaturški snažan te se promeće u dojmovnu središnjicu cjeline. Jer njih dvoje prvi su koji uistinu, iz prve ruke, žele i znaju opisati Ivanove posljednje dane, pri čemu podosta saznajemo i o njihovom poslijeratnom stanju duha. “Glupo je reć, al’ nedostaje mi taj rat, pucnjava”, kaže on. Bez zadovoljstva takvim osjećajem. Izdvojimo još i jednu drugu priliku, u filmu zadržanu ponajprije zbog vica – kojim se sugerira i optimizam – onu u kojoj Ivanov srednjoškolski profesor iz tjelesnog odgoja, umješno i autoritativno, sam, na svoju ruku, režira vježbovno trčanje učenika školskim igralištem koje će ilustrativno dinamizirati pozadinu njegova prisjećanja na Ivanove školske dane.

Devet godina po Ivanovoj pogibiji, njegovi su posmrtni ostaci napokon identificirani i sahranjeni u obiteljskoj grobnici. Kraj neizvjesnosti ne umanjuje žal, no okončava ili barem ublažava nemir najbližih. Majka sad zna gdje će zapaliti svijeću i puno joj je, veli, lakše. “U ovim tragedijama, tko nije našao oslonac u obitelji, nadrljao je”, kazuje pomirljivo otac. “To ti je tako nekako po prirodi. Roditelji nemaju vremena biti sa djecom, onda moraš postati baka i deda da bi bio s djecom.” Unuka je Tina, kći Ivana i udovice mu Tanje, rođena na početku rata, a “Dečko kojem se žurilo” pretkraj donosi svježe snimke kućnog druženja obitelji koja se sad može i hoće i nasmijati i veseliti. Biljaninina želja, iskazana uz zajedničko, samozabavljačko kuhanje riže u mlijeku, u ponoć petka 13., za puna mjeseca – taj ritual, navodno, ispunjava želje – jest da se uda. Zasnivanje nove obitelji kao novi korak vjere u bolju budućnost, vlastitu i opću.

Hrvatska disfunkcionalna obitelj u dokumentarnom filmu 21. stoljeća (II)
Hrvatska disfunkcionalna obitelj u dokumentarnom filmu 21. stoljeća (III)
Hrvatska disfunkcionalna obitelj u dokumentarnom filmu 21. stoljeća (IV)
Hrvatska disfunkcionalna obitelj u dokumentarnom filmu 21. stoljeća (V)


Komentari

Komentirajte

Napišite komentar
Unesite ime

Najnovije

Rekordan broj hrvatskih dokumentaraca na 20. ZagrebDoxu

U zagrebačkom WOW baru danas je predstavljen program jubilarnog, 20. ZagrebDoxa.

“The Flats” Alessandre Celesije najbolji film 21. CPH:DOX-a

"The Flats" (2024) talijanske autorice Alessandre Celesije proglašen je najboljim filmom 21. CPH:DOX-a.

Filmovi po izboru članova HDFK-a na jubilarnom ZagrebDoxu

U sklopu 20. ZagrebDoxa prikazat će se filmovi po izboru članova HDFK-a, uz pomoć direktora festivala, Nenada Puhovskog.

Otvorene prijave za 25. Mediteran Film Festival

Otvorene su prijave za 25. Mediteran Film Festival, koji će ove godine biti održan od 8. do 12. listopada u Širokom Brijegu.

“Ljubav na prvu dijagnozu ili ‘Let iznad grličjeg gnijezda'” – U vrućici ekspresije

"Ljubav na prvu dijagnozu ili Let iznad grličjeg gnijezda" (2023.) Bartul Marušić izrađuje umalo opipljivima žarom i predanošću...

Otvorene prijave za 4. Novu školu dokumentarnog filma

Otvorene su prijave za 4. Novu školu dokumentarnog filma udruge Filmaktiv.

Hrvatski projekt na Hot Docs Forumu

Hrvatski projekt "Autumn of the Patriarch" ruske autorice Ane Bogolubove, ušao je u industrijski dio festivala Hot Docs.

Dokukino KIC: Tjedan posvećen mentalnom zdravlju

U zagrebačkom Dokukinu KIC ovaj će tjedan biti posvećen filmovima koji imaju veze s mentalnim zdravljem.

20. ZagrebDox: Pobjednici Sundancea, IDFA-e, Berlinalea, Sarajeva…

Na ovogodišnji, 20. ZagrebDox (14.4. - 21.4.) dolaze pobjednici Sundancea, IDFA-e, Berlinalea, Sarajeva...

U Art-kinu predstavljanje filmova polaznika 3. Nove škole dokumentarnog filma

U riječkom Art-kinu u utorak će biti organizirano predstavljanje filmova polaznika 3. Nove škole dokumentarnog filma.