PočetnaEsejiHrvatska (dis)funkcionalna obitelj u dokumentarnom filmu 21. stoljeća (I) - Ratni gubici

Hrvatska (dis)funkcionalna obitelj u dokumentarnom filmu 21. stoljeća (I) – Ratni gubici

-

“Sve sretne obitelji nalik su jedna na drugu, svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj način.” Notorno? Izlizano? Dosadno? Možda, no misao velikog ruskog filozofa, psihologa i sociologa, službeno književnika Lava Nikolajeviča Tolstoja (1828. – 1910.), zabilježena kao prva rečenica, možda i moto njegova romana “Ana Karenjina”, još vrijedi, zar ne? Štono riječ, jučerašnja vijest, ali bome i današnja i sutrašnja. Već tim uvodnim slovom Tolstoj zadire u problem ljubavi, braka i osobne sreće koji ostaje nerješiv misterij sve do posljednje stranice. Tolstojeva posljednja stranica “Ane Karenjine” ispisana je i otisnuta, no pravorijek rješavanja problema koji je postojao i bez Tolstojeva pera do danas nije izrečen, ni zapisan, a sva je zgoda da će ostati neuhvatljiv dovijeka.

Pitanje braka i obitelji egzistencijalno je povezano sa svim aspektima društva, jer obitelj je, je li (nije li?), temeljna ćelija društva, najpogodnije okružje za razvijanje i usavršavanje temeljnih znanja i vještina koje su potrebne za život, pa time razvoj i opstanak društvene zajednice. Kako funkcionira hrvatska društvena zajednica, kako hrvatska obitelj, o čijoj se jezgrenoj društvenoj važnosti, pa i poimanoj svetosti, možda gdjekad i preglasno, pregromko, preodrješito javno zbori, često smještajući ideju obitelji u krut, čvrsto definiran obrazac? Koliko je pojam obitelji zapravo rastezljiv, ne u teoriji ili zamišljaju, nego u zbilji koja ga već vjekovima spontano, prirodno (pre)oblikuje, bez obzira na proklamirane zadanosti i okvire? Oblikuje li obiteljska ćelija društvo ili društvena zajednica oblikuje obiteljsku zajednicu? Postoji li savršeno funkcionalna obitelj, nije li svaka barem donekle disfunkcionalna i gdje li je točno ta granica koja rasijeca funkcionalno obiteljevanje od disfunkcionalnoga? Pojmovi obiteljske funkcionalnosti i disfunkcionalnosti nisu postojali u Tolstojevo doba, no bilo bi zanimljivo doznati njegovo mišljenje o tome jesu li posrijedi samo zgodne, moderne riječi ili bi ih dični mudrac priznao i usvojio kao kovanice koje su mu nedostajale. Kako god, bilo bi pretjerano preuzetno i pokušati odgovoriti na gore postavljena pitanja. Međutim, dovoljno nepreuzetno bilo bi promotriti kako su hrvatski dokumentaristi 21. stoljeća – često se i ne baveći tom temom svjesno i izravno – ocrtavali, portretirali hrvatsku obitelj, temeljnu ćeliju društva.

U predstavljanju filmova pratit ćemo otprilike kronologiju njihova pojavljivanja, a valja pripomenuti da je izbor mogao biti i drugačiji – jer odličnih filmova ne manjka, a svaki film koji se bavi čovjekom, ljudskim djelovanjem, na neki način zahvaća i u obitelj.
Već početkom milenija, kad je godišnja proizvodnja dokumentarnih filmova u nas bila manja negoli je posljednjih godina, ostvaren je jedan od instant klasika hrvatske dokumentaristike koji je namah naišao na laude i odličan prijam, a visok je status zadržao do danas. Opravdano, jer bez okrznuća je izdržao mjerno nepouzdan, ali opisno rado korišten test vremena – dvadeset godina po premijeri, kad se vjerojatno gleda uz manji intenzitet tada, općenito, naglašenijih domoljubnih emocija vezanih uz temu ratnih stradanja i još vrlo svježih rana, nije teško primijetiti da je riječ o djelu koje osvaja vrlinama svoje umjetnosti, zato što je izvrsno izdjeljano, a ne zbog ovakvih ili onakvih ideoloških političkih okolnosti ili trendova koji su onomad mogli igrati značajniju ulogu.
“Dečko kojem se žurilo” (Factum, 2001.) scenaristice i redateljice Biljane Čakić potresno je i neveselo, ali istodobno živo, donekle čak i ozareno djelo o obiteljskoj tragediji kakva je, u nas i u regiji, na prostorima Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije u razdoru, početkom 1990-ih godina snašla mnoge. U Domovinskom ratu nestao je, poginuo, redateljičin mlađi brat Ivan, dvadesetjednogodišnji hrvatski vojnik dobrovoljac. Dok Jugoslavenska narodna armija – koju je još nedavno i sam služio po sili zakona – granatira Vinkovce u kojima žive Čakići, Ivan vojuje u opkoljenim Bogdanovcima. U studenom 1991. Bogdanovci padaju, od Ivana i o Ivanu više nema glasa.

Foto: Kadar iz dokumentarnog filma "Dečko kojem se žurilo"
Foto: Kadar iz dokumentarnog filma “Dečko kojem se žurilo”

“Dečko kojem se žurilo” otpočinje i završava suzama i svojevrsnim nostalgičnim pogledom u prošlost, koja se i češće nego što zbilja jest, vjerojatno zato što je zaključena, što su joj rezultati poznati, doima mirnijom, stabilnijom i sretnijom od neizvjesne današnjice i nemilica što su se dogodile u međuvremenu. A ono što se naziva optimizmom sjećanja, u dojmu je umanjilo tadašnje strepnje i nevolje pri čemu kao da se jasnije ocrtavaju i zadržavaju slutnje lijepoga, plamičci dobrih osjećaja. “Volim plakati”, prva je rečenica filma, a izgovara je sama autorica, odrasla, u krupnom planu. Slijede arhivske kućne snimke malenih Biljane i Ivana, njihovih rođaka i prijatelja, vršnjaka i starijih, uz naraciju pripovjedačice-autorice o tomu kako je Ivan, kao dijete, često plakao. Ljepota bodre dječje nevinosti izvire iz samih snimaka. Pretkraj filma, Ivanov bratić i prijatelj Zoran, jedan od nekolicine važnijih sugovornika novointervjuiranih za film, na rubu je plača i zamoli za prekid snimanja. Prije slovne odjavnice, još jedna arhivska kućna snimka obične, zadovoljne, svakodnevne ovdašnje obitelji na travnatom izletu, s (vjerojatno) malenim Ivanom koji, u kupaćim gaćicama, ružičastim balonom veselo zafrkava gospođu koja leži na dekici (mamu?).

Elegično-duhovitom kombinacijom kućnih i drugih arhivskih snimaka i fotografija popraćenih tekstom pripovjedačice i glazbom, spočetka se, uvodno, ukratko skicira povijest vinkovačke obitelji, od Biljaninih i Ivanovih djedova i baka, među kojima je jedan djed nestao na tzv. križnom putu od austrijskog Bleiburga, krajem Drugog svjetskog rata. Baka se doživotno nadala da će joj se suprug jednoga dana vratiti. U to je, prirodno, povjerovala i nejaka unučad. Sudbina će se na svoj način, vidjet ćemo, ponoviti. Krokira se odnos Biljane i Ivana, u djetinjstvu i sazrijevanju, te na putovima osamostaljenja. S izbijanjem rata Biljana je nakratko postala ratna filmska reporterka na prvoj crti, odakle potječu neke iznimne snimke osobite autentičnosti. Otac i Ivan pridružili su se hrvatskim snagama obrane. Narativ je jasno smješten u brazdu osobno-obiteljske perspektive i svijesti o mijenama prolaznosti, ugođen je ton sudbonosne neizbježnosti ublažene humornim uresima, određen je pripovjedni pristup u crticama, istršcima koji, odgovarajuće temi, sadržaju i emociji, odražavaju nervozu i nestabilnost, ali i daju uvelike pregledan tijek zbivanja.

Foto: Kadar iz dokumentarnog filma "Dečko kojem se žurilo"
Foto: Kadar iz dokumentarnog filma “Dečko kojem se žurilo”

Svega toga Čakić će se postojano držati do kraja, no, kako valja, bez strogog robovanja samopostavljenim formalnim odredbama – kad za snimanja naiđe na sugovornike što se ističu zanimljivošću i karizmom, zastat će i dati im više vremena i pozornosti, pa i donekle stilski zastraniti posvećujući im, netipično, dulje prateće ili statične kadrove kakvih u ostatku filma uglavnom nema. Dakako, ne planirajući ih, niti ih unaprijed organizirajući uz misli o odgovarajućem stilu, već naprosto, spontanošću prilagodljivog dokumentarista, slijedeći zbiljske, nepriređene, nepredviđene situacije koje se u tom času odvijaju tako i tako. Snimajući Ivanove ratne drugove, Maloga (?) i Maru, u Bogdanovcima, na negdašnjem poprištu, takav je odmak od skicoznoga ujedno i pripovjedno, dramaturški snažan te se promeće u dojmovnu središnjicu cjeline. Jer njih dvoje prvi su koji uistinu, iz prve ruke, žele i znaju opisati Ivanove posljednje dane, pri čemu podosta saznajemo i o njihovom poslijeratnom stanju duha. “Glupo je reć, al’ nedostaje mi taj rat, pucnjava”, kaže on. Bez zadovoljstva takvim osjećajem. Izdvojimo još i jednu drugu priliku, u filmu zadržanu ponajprije zbog vica – kojim se sugerira i optimizam – onu u kojoj Ivanov srednjoškolski profesor iz tjelesnog odgoja, umješno i autoritativno, sam, na svoju ruku, režira vježbovno trčanje učenika školskim igralištem koje će ilustrativno dinamizirati pozadinu njegova prisjećanja na Ivanove školske dane.

Devet godina po Ivanovoj pogibiji, njegovi su posmrtni ostaci napokon identificirani i sahranjeni u obiteljskoj grobnici. Kraj neizvjesnosti ne umanjuje žal, no okončava ili barem ublažava nemir najbližih. Majka sad zna gdje će zapaliti svijeću i puno joj je, veli, lakše. “U ovim tragedijama, tko nije našao oslonac u obitelji, nadrljao je”, kazuje pomirljivo otac. “To ti je tako nekako po prirodi. Roditelji nemaju vremena biti sa djecom, onda moraš postati baka i deda da bi bio s djecom.” Unuka je Tina, kći Ivana i udovice mu Tanje, rođena na početku rata, a “Dečko kojem se žurilo” pretkraj donosi svježe snimke kućnog druženja obitelji koja se sad može i hoće i nasmijati i veseliti. Biljaninina želja, iskazana uz zajedničko, samozabavljačko kuhanje riže u mlijeku, u ponoć petka 13., za puna mjeseca – taj ritual, navodno, ispunjava želje – jest da se uda. Zasnivanje nove obitelji kao novi korak vjere u bolju budućnost, vlastitu i opću.

Hrvatska disfunkcionalna obitelj u dokumentarnom filmu 21. stoljeća (II)
Hrvatska disfunkcionalna obitelj u dokumentarnom filmu 21. stoljeća (III)
Hrvatska disfunkcionalna obitelj u dokumentarnom filmu 21. stoljeća (IV)
Hrvatska disfunkcionalna obitelj u dokumentarnom filmu 21. stoljeća (V)


Komentari

Komentirajte

Napišite komentar
Unesite ime

Najnovije

U Art-kinu predstavljanje filmova polaznika 3. Nove škole dokumentarnog filma

U riječkom Art-kinu u utorak će biti organizirano predstavljanje filmova polaznika 3. Nove škole dokumentarnog filma.

Dokukino KIC: Novi ciklus “Hall of Famea” i “20 dana u Mariupolju”

U zagrebačko Dokukino KIC između ostalog dolazi novi ciklus programa "Hall of Fame - vodič kroz povijest dokumentarnog filma".

Fantomske niti

U zagrebačkom Dokukinu KIC nedavno je održan program "Čile: Filmom protiv zaborava".

Hrvatski dokumentarci u Sloveniji i Rumunjskoj

Predstojećih dana i tjedana šest hrvatskih dokumentarnih filmova bit će prikazano na festivalima u Sloveniji i Rumunjskoj.

“Na Adamantu: Nitko nije savršen” Nicolasa Philiberta od 21. ožujka u hrvatskim kinima

U hrvatska kina od 21. ožujka dolazi dokumentarac "Na Adamantu: Nitko nije savršen" (2023) Nicolasa Philiberta.

“The Barber of Little Rock” – Banking while black

"The Barber of Little Rock" američkog redateljskog dvojca John Hoffman - Christine Turner, osvojio je ovogodišnjeg kratkometražnog doku-Oscara.

96. Oscari: Očekivani Zlatni kipić za “20 dana u Mariupolju” Mstislava Černova

U losanđeleskom Dolby Theatreu sinoć je održana 96. po redu svečana dodjela nagrade Oscar.

Otvorene prijave za treći “AJD Industry Days @ AJB DOC”

Otvorene su prijave za treći "AJD Industry Days @ AJB DOC", koji se održava u sklopu Festivala dokumentarnog filma Al Jazeere Balkans.

Ususret Oscarima u Dokukinu KIC

Vikend u zagrebačkom Dokukinu KIC posvećen je programu "Ususret Oscarima".

[VIDEO] Tamara Babun: “Crowdfunding ne može biti redoviti način financiranja filmova”

Producentica Tamara Babun za naš portal govori o svojoj producentskoj kući Wolfgang&Dolly te između ostalog i novom projektu 'Sakupljač snova'.