Iako život obiteljske zajednice i nije u prvom tematskom planu “Zaboravljenih” (Hrvatski filmski savez, 2002.), po scenariju i u režiji Damira Čučića, također i montažera, taj lirski dokumentarni film s nemalim daškom eksperimentalnoga pristupa, neizravno, potiho, gotovo tajom, itekako govori o nekim vidovima obiteljevanja u nas. Ponajprije o demografskom problemu, odnosno sve većem padu otpočetom još 1990-ih godina. Prema službenom popisu stanovništva Hrvatska je 1991. godine imala 4.784.265 stanovnika, a 2001. godine 4.437.460. Procjenjuje se da ih je 1995. bilo oko 4.659 milijuna, danas oko četiri milijuna, a neke prognoze ukazuju na to da će se u sljedećih trideset godina broj stanovnika smanjiti za čak 18 posto, što znači da bi Hrvatska 2050. godine imala oko 3.4 milijuna stanovnika.
“Zaboravljeni” se ne dotiču statistika, pa ni kakvog drugog konkretnog informiranja ili stručno-znanstvenog istraživanja, obavještavanja ili problematiziranja. Iz samog slikopisa nećemo saznati čak ni gdje se, u kojem selu ili području, zbiva to što gledamo. Tek najavno-popratni sinopsis filma upućuje nas da je snimljen pedesetak kilometara od Zagreba, u selu Pećno u žumberačkom gorju, gdje se “život nije mijenjao desetljećima”. Kamera Borisa Poljaka mirno, mahom statično, zainteresirano, s ljubavlju i divljenjem, u detalju, totalu i svim međuplanovima bilježi zavodljive ubavosti brežuljkaste prirode bujnog, predivnog zelenila i raslinja oko sela raštrkanih kuća čiji se stanovnici vodom opskrbljuju iz bistroga šumskoga potoka. Idilični, rajski krajolici u najljepšim toplinama jesenjih boja. Ptice spokojno cvrkuću, nebo se zanosno modri, livada krasno zeleni, vjetrić piri, mala se duga presijava u kapima prskavog slapića. Ovce pitomo pasu, kosac brusom oštri kosu. Kao da možemo oćutjeti svježinu zraka, krepčinu vode, vonj blaga, zapah treptavog lišća. No približavajući se ljudima, prateći ih, spoznajemo da se unatoč raskoši dobara majke Zemlje ondje živi škrto, šturo, jednostavno, elementarno. Gotovo kao u kakvom vesternu smještenom u negostoljubive daljine Divljega zapada prije koje stotine godina, kad je u nj tek kročila noga ubogog bijelog došljaka u potrazi za boljim životom. Veze s civilizacijom 21. stoljeća jedva su, ako su, uspostavljene. Kosi se ručnom kosom, mijesi domaći kruh, voda donosi i dovozi ručno, putom koji to i nije. Telefon, televizor, tranzistor i slično ne vidimo. Izbjegava se pokazati žarulje, u nekom dvorištu leži automobilska olupina. Motorna pila i plastični kanistar rijetke su iznimke moderniteta, konjska zaprega i cipelcug osnovna su prijevozna sredstva. U zimskoj pogrebnoj povorci što mili snijegom izbrojit ćemo četrdesetak duša, što su vjerojatno svi pokretni stanovnici kraja. Među onima s kojima se tijekom filma donekle zbližava Poljakova kamera, pretežno su muškarci, sredovječni ili stariji, po svoj prilici redom samci. Tek jedna, dvije žene, starice, vjerojatno majke nekih od njih. Jedva se uopće protisne koja riječ, gorštačkim narječjem koje će malotko razumjeti. Mladost i djecu ne vidimo, niti se spominju što, točno ili ne, navodi na pomisao da potomstva ni nema.
Suzdržano, bez povlačenja za rukav, Čučić i Poljak “Zaboravljenima” tradicijski prizivaju dva kratka dokumentarna klasika hrvatske kinematografije Zorana Tadića (među inime, ljubitelja vesterna, spomenimo uzgredice) – kusanjem vruće pogače i janjenjem ovce “Druge” (1972), pomnim češljanjem i pletenjem kose “Pletenice” (1974) – što također, djelomice, prikazivaše jednostavnost i zabačenost života u nekim krajevima (kamenjar Dalmatinske zagore) tadašnje napredne zemlje.
“Zaboravljeni”, rekosmo, ne razmatraju obiteljski život izrijekom, no primjećuju i upozoravaju da ga ondje ni nema. Slikovnim i ugođajnim naglašavanjem velikodušne darežljivosti prirode gotovo kradomice, ali ipak odrješito, pozivaju na promišljanje o tomu zašto i kako je moguće da u toj plodnosti okoliša ne zari sreća i ne vedri graja bujanja ljudskih života. Uostalom, naslov “Zaboravljeni” zacijelo nije nasumce izabran. Vjerujemo niti to što s početnoga rosnoga bljeska, preko okerastog jesenila zalazimo u zimsku bjelinu, da bi posljednji, ne slučajno odulji kadar, bio onaj iskrivljene crne sjene violinista na bijelom zidu, dok gudi tugaljivu melodiju što ječi pogrešnim tonovima. Zamiranje, nestajanje, što drugo? Pesimistički potcrtano i zaključeno violinistovim jedva čujnim, no razaznatljivim riječima: “Od svega toga – niškoristi.”
Otprilike u isto vrijeme, od travnja 2001. do ožujka 2002., na relaciji Zagreb-Beč, Austrija-Vinkovci sniman je autodokumentarac “Sve o Evi” (Factum, 2003.), redateljski prvenac snimatelja Silvestara Kolbasa koji prati svoju malenu obitelj za razdoblja suprugine trudnoće umjetnom oplodnjom, nakon pet neuspjelih pokušaja. Supruga Nataša i Kolbas (tako ga u filmu svi oslovljavaju) u zrelim su godinama, on otprije ima sina Jakova, mladića koji ne živi s njima i ne voli da ga se snima. Zajedničku djecu još nemaju. Dok Žumberčani “Zaboravljenih” polako, ali sigurno, blijede iz ovozemaljskog bivovanja, ovdje se ulaže nemali trud u stvaranje novog života. S prozora njihova novozagrebačkoga stana pada pogled na livadu koju presijecaju asfaltirana pješačka staza i ugaženi zemljani prečaci što se račvaju, a ti oblici u travi, grafički stilizirano predočeni na plakatu filma i na ovitku DVD-a, moguće asociraju na ljudski lik, u slobodnijoj prispodobi možda i na fetus koji više puta gledamo na ultrazvučnoj snimci. Čovjek, tko će ga, tko će se, dokučiti? – dopustimo si moguću interpretaciju. Film otpočinje i završava kadrovima te novozagrebačke livade, a oni se razmjerno učestalo pojavljuju i duž filma, snimljeni iz gornjeg, prozorskog rakursa, u približno sličnom izrezu, no za raznih godišnjih doba i u raznim vremenskim okolnostima, što možemo doživjeti kao jednostavan, a domišljat, pred nosom u posve običnoj zbilji svagdana pronađen, prepoznat i izdvojen lajtmotiv koji priziva, recimo, filozofsku metaforu mijene u postojanosti.
“Sve o Evi” izrađen je, više-manje, u formi kućnog filma, ali izvedenog okom i rukom iskusnog znalca koji se pobrinuo da u njemu nema za tu vrstu uobičajenih amatersko-diletantskih mucanja i hrapavosti. No, mudro, nije pokleknuo mogućoj težnji profesionalca za prevelikim estetiziranjem i zaglađivanjem neravnina, nego je zadržao privlačne sastavnice amatersko-privatnih djelca u kojima neposredna prisnost, pa i pokoja nespretnost, doprinose šarmu, privlačnosti, uvjerljivosti, autentičnosti. Oblikovan kao intimna kronika neizvjesnog iščekivanja važnog događaja, “Sve o Evi” nikad ne zastranjuje od vodeće, središnje teme. Uz Kolbasovu dobro odmjerenu izvanprizornu naraciju u prvom licu te komentare i razmišljanja članova obitelji, prijatelja, liječnika i drugih, zabilježene u prigodnim situacijama, većina je izravnokomunikacijskog tereta položena na trudnicu Natašu koja suvislo, razgovijetno, zaokruženo, u kameru iznosi svoje misli i osjećaje u određenom razdoblju. Najsnažnije, međutim, predočava mimikom i očima što dojmljivo iskazuju nijanse strepnji, radosti, zabrinutosti, nade, zadovoljstva, straha… Kolbas se suzdržava verbalnog iskazivanja svojih misli, “krije se iza kamere”, kako veli jedna prijateljica, a on prešutno potvrđuje. No, filmaš se izražava filmom. Upravo tim koji je pred nama. Staloženo, postupno i pregledno dokumentirajući, izlažući, tek uz pokoji diskretan odskok kojim će iznijeti svoje osjećaje. Pred sam porođaj, inače bezazlen lajtmotivski kadar livadnih staza, bit će popraćen snažnijim, muklo prijetećim elektroničkim šumom, uz blagi korektivni zum, slika će biti pomalo ispranih boja i ozrnavljena, dok će livadom dijagonalno, nijednim od putova, odlučno koračati čovjek sav u žutom. Iako kratak, kadar će odjeknuti slutnjom strave, onostranoga, neuhvatljivoga. Sličan će se naći i po rođenju male Eve. Oba, vjerojatno, kao naznake Kolbasove barem kratkotrajne, ali intenzivne uznemirenosti nad budućnošću, što na drugi način ne želi ili ne zna iskazati. Sve će, međutim, završiti dobro, klasičnom slikom obitelji pune topline, podrške i razumijevanja, ozarene novim životom, uz idiličnu završnicu što prikazuje majku dok spokojno i zadovoljno gura dječja kolica. Naravno, livadom račvastih putića.
Tad mlađahan filmski amater Dario Bukovski svoje je prvo slikopisno djelo namijenjeno javnosti, autodokumentarac “Tamo gdje živi Nada” (Samostalna produkcija, 2013.) usmjerio na odnos s vlastitom bakom, djelomice onemoćalom stanovnicom umirovljeničkog doma. Iz viđenog materijala posve je očito da su on i baka naglašeno skloni jedno drugome, da se vole, no unuk, u čitanom off-tekstu, ispisanom kao optimistično i sjetno pismo baki, izriče zapažanje da se, unatoč najboljoj volji, jedno drugome ne uspijevaju istinski približiti, uhvatiti onaj osjećaj samorazumljivog zajedništva, jedinstva, srdačnosti koji su ćutjeli prije kojeg desetljeća, kad se baka, tad u snazi, brinula za nejače. Time, na svoj način, ustanovljuje možda i neizbježan, možda opće i vazda prisutan međugeneracijski jaz nerazumijevanja koji je teško premostiti i u najprisnijim, najfunkcionalnijim obiteljima.
Hrvatska disfunkcionalna obitelj u dokumentarnom filmu 21. stoljeća (I)
Hrvatska disfunkcionalna obitelj u dokumentarnom filmu 21. stoljeća (III)
Hrvatska disfunkcionalna obitelj u dokumentarnom filmu 21. stoljeća (IV)
Hrvatska disfunkcionalna obitelj u dokumentarnom filmu 21. stoljeća (V)