PočetnaEsejiHrvatska (dis)funkcionalna obitelj u dokumentarnom filmu 21. stoljeća (IV) - Ovršni udarci

Hrvatska (dis)funkcionalna obitelj u dokumentarnom filmu 21. stoljeća (IV) – Ovršni udarci

-

“Više od 250.000 građana Republike Hrvatske ima blokirane račune u svim bankama. Prijete im ovrhe”, ispisuje se u odjavnom tekstu “Ovrhe” (Hrvatski filmski savez, 2013.) Nevena Hitreca. “Zbog nemogućnosti plaćanja kredita ili režija, svaka dvadeseta obitelj u Hrvatskoj ostaje bez stana ili kuće. Ukupni dug građana iznosi 42 milijarde kuna. Svaki osmi radno sposobni stanovnik Hrvatske je u blokadi zbog neplaćenog kredita, duga za vodu, struju ili telefon. Ovrhe izravno pogađaju gotovo milijun stanovnika Hrvatske!”, ispisuje se četiri godine poslije, bijelo na crno, u uvodniku i u odjavniku “Doma” (Hrvatski filmski savez / Kadar; 2017.) Zdenka Jurilja.

Nemiloj i kontroverznoj provedbi deložacija po sili zakona u igranom se filmu, kratkoj “Zviri” (Propeler Film, 2016.), nagrađenoj Posebnim priznanjem u programu “Petnaest dana autora” (Quinzaine des réalisateurs) 69. Filmskog festivala u Cannesu, u nas zapaženo posvetio redatelj Miroslav Sikavica, po scenariju koji je napisao sa suprugom Marijom Šimoković Sikavicom, a u dokumentarnom su se filmu s temom, podjednako dojmljivo, uz dva prilično oprečna, no kompatibilna pristupa, u koštac uhvatili Neven Hitrec i Zdenko Jurilj. Prvi se, u “Ovrsi”, usredotočio na jednu obitelj i prikaz njihove frustracije iščekivanja; drugi, u “Domu”, na istrške mnogih slučajeva, u kojima same obitelji katkad ni ne upoznajemo, ispunjavajući četrdesetak minuta eksplozivnim iskrenjem intenziteta što kulminira prilikom samog čina deložacije, prisilnog fizičkog preuzimanja stana ili kuće iz koje dotadašnji stanari moraju izići. Ni jedan ni drugi ne zalaze u razgrtanje pravdi i krivdi, ne raščlanjuju razloge i ne upoznaju nas s hladnim pisanim činjenicama i povijestima šireg konteksta, niti konkretnih slučajeva, već nastoje dočarati jezu same situacije i grozu beznadne budućnosti koja počinje istjerivanjem obitelji iz doma koji ćute vlastitim. Nijedan nas neće obavijestiti gdje smo u Hrvatskoj, niti kad se događaji zbivaju, što je prepušteno pretpostavci da vrijeme radnje nije daleko od vremena premijere filma.

Hitrecova ekipa šćućurila se, utaborila u kući bračnoga para srednjih godina gdje ih, najčešće u krupnim i blizim planovima snima dok, pretežno, sjede za kuhinjskim stolom, gledaju u daljinu, puše, gdjekad škrto raspravljaju o tomu što im se događa i što im je činiti, skrivajući nervozu nepomičnošću. A iznutra kulja, previre, bukti, izjeda. U kući se vjerojatno katkad odvijaju i druge aktivnosti, no izborom prikaza samo statičnog bivstvovanja naglašava se klaustrofobičnost iscrpljujuće situacije. Povremeno se ondje pojavi sin, mlađi srednjoškolac, a saznat ćemo da imaju i dvoje starije djece koja su se osamostalila. Koliko funkcionalno može djelovati obitelj, očito uvelike paralizirana sudbonosnom sudskom trakavicom? Pozorna, nenametljiva kamera Dragana Markovića uglavnom je mirna, uz povremene korektivne pomake, slikovno profesionalno estetizirana, no u okvirima realističke uvjerljivosti. Sat neprestano otkucava u tišini (dizajner zvuka je Marko Pelaić), atmosfera se, posegnimo za izlizanom frazom, može rezati nožem. I tako nemilice, nepopustljivo, četrdesetak minuta. Snima se, shvaćamo, mjesecima, mahom uoči i nakon sudskih ročišta koja najčešće rezultiraju novim neizvjesnostima. Suprug Nenad odlazi na ročišta, a dok se ne vrati samujemo sa suprugom Marinom koja će opsovati državu, osloniti se na molitvu, pojadati se da joj više nije do kućanskih poslova, iako se boravište doima vrlo održavanim. Iz njihovih riječi saznat ćemo da im deložacija prijeti zbog toga što je Nenad jednoć pristao biti jamac osobi koja je prestala otplaćivati svoj kredit, no on tvrdi da to nije nikad učinio, da je posrijedi krivotvoreni dokument. Banka taj ugovor ne može ili ne može naći, što je, začudo, po njih povoljno. Tek pretkraj filma, po Nenadovu povratku s ročišta na kojem se, izgleda, okrenulo u korist obitelji, kamera će napustiti zidove interijera i zajedno s Marinom, pogledati kroz prozor. Vidik ne nudi ništa posebno, no u film je prvi put pripušteno vidljivo prirodno svjetlo, što naznačuje moguć izlaz iz sivookerastog tijeska, barem kakvo-takvo oslobođenje od teškoga bremena koje cijelo vrijeme pritišće nemoćne protagoniste.

Foto: Kadar iz dokumentarnog filma "Ovrha"
Foto: Kadar iz dokumentarnog filma “Ovrha”

Juriljev, pak, “Dom”, huči i buči, kriči i bjesni, otvoreno pokazuje ono što protagonisti “Ovrhe” drže u sebi. Sav je u pokretu, nemiru, gruboj, prljavoj estetici amaterskih snimaka, prigodno, autentično, navrat-nanos zabilježenih u vrućici uzbuđenja uzrokovanog neposrednom prijetnjom deložacije. Najvećim dijelom riječ je o snimkama iz arhiva aktivističko-političkog pokreta i stranke Živi zid čiji su članovi aktivno, fizički, na licu mjesta sudjelovali u sprječavanju deložacija. Snimke provaljivanja, razbijanja, svađi, vikanja, prepiranja, plakanja, histeriziranja, gnjeva, očaja redaju se u žestokom ritmu, uznemiruju i pobuđuju osjećaje. Snimljene na mnogim poprištima, uglavnom nas ne upoznajući pobliže s članovima pojedinih obitelji, već samo pokazujući one koji su došli preuzeti dom i one koji ga ne žele predati. Iako se ne razjašnjava što je, pravno, zakonski, točno posrijedi, ni kako je do koje nevolje došlo, poprilično je jasno da kompleks deložacijskog problema nije sustavno zadovoljavajuće riješen, a oba filma snažno sugeriraju da je običan, mali čovjek, pojedinac, pred sustavom bespomoćan i od njega ponižen. Sluti se, također, da sustav nije besprijekorno pošten i pravedan.

Otprilike istovremeno dok Hitrec snima turobnu čamu Marine i Nenada u Metkoviću, Nebojša Slijepčević, također na jugu Dalmacije, mahom u ožarenim eksterijerima krša i makije dalmatinskog zaleđa razmjerno nedalekih Imotskoga i Imotske krajine, u vedrijem duhu radoznalstva prati živahnu radnu svakodnevicu Nedjeljka Babića zvanoga Ganster (od Gangster), suosnivača i voditelja ženidbeno-udajne agencije “Nada”, djelatne od početka 1980-ih godina. Posrijedi je cjelovečernji dokumentarac “Gangster te voli” (Restart / Kloos & Co. / ZDF / ARTE / Sub-cult-ura / Fade In; 2013.), a središnja je tema, dakako, sklapanje brakova, odnosno Gan(g)sterovo predano posredovanje u upoznavanju, eventualnom zbližavanju i zakonskom spajanju životnih putova neudanih i neoženjenih. Kako sam kaže, dosad (dotad) je njegovom zaslugom sklopljeno oko 280 brakova, od kojih nijedan nije razvrgnut. Pomislili bismo da posao ide glatko, kao od šale, no “Gangster te voli” pokazuje kako Babićev zadatak nije nimalo jednostavan, da iziskuje mnogo strpljenja, optimizma i dobre volje. Druželjubivom ženidbenom posredniku kojem nikad ne vidimo oči skrivene iza zatamnjenih naočala, očito i dobrom poznavatelju ljudskih mušica i svojeglavosti, ne manjka ni jednoga ni drugoga ni trećega, a samoga sebe smatra rođenim za tu djelatnost.

Foto: Kadar iz dokumentarnog filma "Dom"
Foto: Kadar iz dokumentarnog filma “Dom”

Vodeća staza pripovijedanja prati Babićeva nastojanja da nađe ženika tridesettrogodišnjoj razvedenici Mayi – muž je bio nasilnik – Bugarki skućenoj u tom kraju, majci predškolskog dječarca. Ovo posljednje ozbiljna je prepreka nastojanjima Gan(g)stera i vedre žene dobre volje, jer potencijalni muževi, bilo izravno, bilo neizravno, odustaju zbog same pomisli na obvezu brige o tuđem djetetu. Organizirajući njihove prve susrete na kavi, kojima i sam djelomično nazoči, Babić mudro i jednostavno savjetuje i usmjerava, razumijevajući razne otpore i zakočenosti koji prevladavaju u tim neobveznim upoznavanjima, a istovremeno shvaćajući besmislenost kojekakvih tvrdo zacrtanih, krutih stavova što, po njegovu mišljenju, u prvom redu odražavaju utuvljene tradicijske uzuse koje bi u mnogim slučajevima valjalo prevladati i odbaciti. Svakako o njima prvo razmisliti svojom glavom, a ne ih automatski usvajati. “U kojem ti stoljeću živiš?!” pita Gan(g)ster muškarca koji veli da će mu se, oženi li Mayu, ljudi rugati zbog tuđeg djeteta.

Sam svoj snimatelj, Slijepčević ne teži vizualnom estetiziranju, već neposrednom hvatanju, kako stigne, zanimljivih životnih situacija te cjelinu oblikuje kao niz razmjerno rahlo povezanih epizoda, prožetih crticama života i mentaliteta u tom kraju, kao što su borbe bikova, sajmovi, izraženo domoljublje. Ovo posljednje često u sprezi s odlaskom na rad u inozemstvo, gdje će, poštenim i napornim, uglavnom fizičkim radom, gastarbajter dobro zaraditi, a onda na rodnoj grudi podići ogromnu kuću. Takvih samaca u velebnim višekatnim zdanjima ondje ne manjka, no prevalivši mladost, privikavši na samostalnost, nije im jednostavno u svoj život uključiti ženu, mada bi, barem tradicijski načelno, zbog društvenih očekivanja koja smatraju i vlastitima, htjeli. Upravo to Gan(g)ster i dijagnosticira kao osnovni problem – premda to nikad neće priznati, vjerojatno ni samima sebi, čvrste muškarčine zapravo se boje žena. Drugi veliki problem u tom kompleksu je, veli nam znalac Babić, to što Hrvatskoj nedostaje 103 tisuće žena za udaju.

Iako prikazuje mnoge osamljenike – koji se doduše promeću površinom životnih snalaženja, ali više se njome spodbijajući, nego brodeći – “Gangster te voli” zrači humorom i dobrim raspoloženjem. Tonom i ritmom odražavajući osebujan i poticajan duh svoga protagonista, opuštenog i usredotočenog, jednostavnog i mudrog, blagog i odlučnog, suzdržanog i srdačnog Nedjeljka Babića Gan(g)stera – oca dvoje djece, u braku bez trzavica (tad) tridesettri godine – koji zdušnim samostalnim radom u području do kojega mu je iskreno stalo, za razvoj obiteljskog života, barem u svom kraju, čini možda i više negoli neke službene institucije.

Hrvatska disfunkcionalna obitelj u dokumentarnom filmu 21. stoljeća (I)
Hrvatska disfunkcionalna obitelj u dokumentarnom filmu 21. stoljeća (II)
Hrvatska disfunkcionalna obitelj u dokumentarnom filmu 21. stoljeća (III)
Hrvatska disfunkcionalna obitelj u dokumentarnom filmu 21. stoljeća (V)


Komentari

Komentirajte

Napišite komentar
Unesite ime

Najnovije