Kako profesionalni sportaši hendlaju različite vrste pritisaka kojima su svakodnevno izloženi, uključujući onaj medijski? Na ova i još mnoga pitanja iz slične domene pokušava odgovoriti Netflixov mini-serijal “Naomi Osaka” (2021), pristigao na tržište prije točno osam dana. Njegovu pak autoricu Garrett Bradley poznajemo po zapaženom dokumentarcu “Time” (2020), jednom od pet ovogodišnjih kandidata za nagradu Oscar. E sad, zašto su se redateljica, producenti pa i sama najveća svjetska streaming platforma (ili netko od ovih zainteresiranih strana) odlučili na ovakav serijski koncept, kad je cijela priča o novom ženskom teniskom superstaru Naomi Osaki mogla i trebala – ne samo zbog ukupnog trajanja svih epizoda koje ne premašuje dva sata – biti prezentirana u klasičnom formatu cjelovečernjeg dokumentarca, posve je upitan par rukava. Bilo kako bilo, pred nama se materijalizirao film, dobro – serija o sportu koji za razliku od nekih drugih fizičkih aktivnosti, u svijetu autorskog dokumentarnog filma nema previše značajnih recki. Serijal “Naomi Osaka” nije promijenio odnos snaga na ovoj kvalitativnoj vagi, dapače.
Kako bismo dobili kompletniju sliku o the trenutku rađanja nove sportske i teniske zvijezde, moramo se vratiti u ne tako davnu povijest, točnije 8. rujan 2018. godine. Finale je posljednjeg Grand Slam turnira, US Opena. Na jednoj strani nalazi se 36-godišnja Amerikanka Serena Williams, možda i najveća tenisačica u povijesti, koja je u prilici pobjedom izjednačiti rekord Margaret Court po broju ukupno osvojenih Grand Slamova (24); na drugoj dotad relativno nepoznata Japanka Naomi Osaka, dvadesetogodišnjakinja koja je godinu započela kao 68. tenisačica svijeta. Na terenu je, međutim, postojala samo mlada nadolazeća Osaka, pobijedivši svojeg idola s uvjerljivih 6:2, 6:4. Ne bez kontroverze – Serena je za vrijeme meča (naravno, djelomično i zbog vlastite nemoći) triput kažnjena od glavnog suca meča Carlosa Ramosa: zbog nedopuštenog signala trenera, razbijanja reketa i verbalnog delikta protiv suca. U jednom od bizarnijih teniskih finala, pa i mečeva uopće, Williams je pritom suca optuživala za krađu, otvoreno ga nazivajući lopovom, sve uz žestoke reakcije navijača s tribina. Kasnija scena s ceremonije proglašenja pobjednika, svim ljubiteljima sporta i tenisa zauvijek će ostati uklesana u pamćenje: vulgarno buanje izrazito nekorektne američke publike prema uplakanoj Osaki, koja se doslovce ispričavala zbog posve zaslužene pobjede…
Garrett Bradley u svojoj seriji melakonoličnog tona, miksa arhivske snimke događaja i mečeva, intimne kadrove u obliku video-dnevnika te one snimane za potrebe serijala, s izjavama i razmišljanjima glavne protagonistice u offu.
Možda biste ovako na prvu zaključili – hej, pa ovdje ima materijala, ako ništa barem za dobar početak dokumentarca, pa onda red istraživanja mogućeg rivalstva, red zavirivanja iza kulisa najpoznatijeg ženskog teniskog finala u recentnoj povijesti, red čega god već drugoga… Znate gdje ovo već vodi, zar ne? Bradley, doduše, serijal započinje kultnim finalom, nakon kojeg će mlada 23-godišnja Japanka i trenutno druga na WTA listi, osvojiti još tri Grand Slam naslova. No, umjesto izvornog događaja sa svim svojim on i off screen posebnostima, američka autorica odlučuje se publici ponuditi njegovu sasvim razvodnjenu G verziju, gdje Osaka nakon par dinamičnih kadrova meča, sretno i zadovoljno, kao da se ništa prethodno nije dogodilo, na podiju kojeg bombardidaju konfeti u bojama američke zastave, sa zadovoljstvom diže pehar namijenjen pobjednici.
Do kraja serije – čije epizode “Rise”, “Champion Mentality” i “New Blueprint” označavaju različite životno-sportske faze sportašice – upoznajemo Osaku kao sramežljivu djevojku s visokom radnom etikom, zanimljive rasne kombinacije (majka iz Japana, otac s Haitija) koja godinama balansira između savršene djevojke koja bi trebala biti uzor mladima diljem svijeta i svoje prave osobnosti, zapravo pronalaženja vlastitog puta kojeg svi ultimativno pokušavamo pronaći. Osaka isto u konačnici i uspijeva (barem koliko je to moguće vidjeti s ove naše pozicije”), otvoreno se zauzimajući za ciljeve pokreta Black Lives Matter, kasnije i (izvan dokumentarca) javno progovorivši o mentalnim problemima s kojima se sportaši, ali i ona osobno svakodnevno susreću. Garrett Bradley u svojoj seriji melakonoličnog tona, miksa arhivske snimke događaja i Osakinih teniskih mečeva, intimne kadrove u obliku video-dnevnika te one snimane za potrebe serijala, s izjavama i razmišljanjima glavne protagonistice u offu. Osaka je simpatična, draga, nepretenciozna individua – ali pritom izuzetno zatvorena, neelokventna i uglavnom robotski neizražajna; ukratko, posve nefilimična iz rakursa ugodnog dokumentarnog iskustva, čemu ne pomaže ni spoznaja o poprilično običnom, netalasajućem životnom putu o kojem se i nema bogznašto snimiti. Ako i postoji druga Osaka, Bradley do iste nije uspjela doprijeti.
