Na Amazon Primeu prošlog je mjeseca u streaming rotaciju ušao “Time” (2020), najnoviji dugometražni dokumentarni film američke autorice Garrett Bradley. A njen dosadašnji brzinski rezime 2020. godine nije nimalo loš: režijska nagrada na Sundance Film Festivalu, dvije nagradne kolajne na Full Frameu, nominacija za kritičarske Critic’s Choice Documentary Awards, film o kojem se ozbiljno priča u kontekstu doku-Oscara… Hoće li do kipića zlatne boje u konačnici i doći, treba vidjeti, nekako nam se iz trenutne perspektive “Dick Johnson Is Dead” (Kirsten Johnson, 2020.) čini mrvicu ozbiljnijim kandidatom.
Temu dispariteta unutar američkih zatvora debelo na štetu Afroamerikanaca, podrobno je obradila Ava DuVernay u nagrađivanom dokumentarcu “13th” (2016). Od preko dva milijuna zatvorenika unutar američkih zatvora, velika većina tamo je završila zbog nenasilnih zločina, uglavnom povezanih s drogama. Najveći dio osuđenih i zaključanih crne je boje kože, iako se prema novim podacima razlika među rasama unutar američkog zatvorskog sustava napokon počela smanjivati. Autorica “Timea” Garret Bradley ovoj je problematici ipak odlučila pristupiti iz drugog kuta, intimnim, poetskim kistom, na individualnoj razini pogođene, oštećene obitelji ako želite.
Bradley film otvara brzim montažnim nizom kućnih, crno-bijelih snimki mlade Afroamerikanke i preslatkih – vrlo brzo zaključujemo – njenih – klinaca; snimljene sekvence su normalne, svakodnevne, rekao bi čovjek možda i bolno dosadne. U jednom trenutku ova lijepa mlada žena ponosno pokazuje svoj trudnički trbuh, u drugom već pomalo umornim izrazom lica razvozi sada već odrasliju djecu (pretpostavljamo u školu?), u trećem mlađeg i starijeg brata kako uživaju na vrtuljku. Atmosfera je opuštena, obiteljska, no iznad svega – melankolična. Ubrzo ćemo saznati i zašto, jer snimke pred nama prije nalikuju video-dnevniku negoli klasičnoj bilježnici pospane svakodnevice. S razlogom, jer otac Robert je umjesto poslovnih obveza i pripadajućeg odijela, obukao ono zatvorsko. Presuda od šezdeset godina za oružanu pljačku banke, udaljit će ga na punih dvadeset godina od vlastite obitelji. U tom razdoblju njegova žena i glavna protagonistica “Timea” – Sibil, svojim će sinovima – njih ukupno šest – biti majka, otac i najbolji prijatelj, paralelno gradeći uspješnu poslovnu i aktivističku karijeru.
Za razliku od dobrog dijela dokumentaraca koji s pravom propituju opravdanost pojedinih osuda kroz opći nazivnik nefunkcionalnog američkog pravosudnog aparata, “Time” od početka priznaje realnu i sudski dokazanu krivnju svojih centralnih figura, bračnog para Richardson: Sibil je prihvativši nagodbu osuđena na dvanaest godina, izašla nakon tri i pol; Robert se pak nije dogovorio s tužiteljima, dobivši čak šest desetljeća iza okomitih željeznih rešetaka. Bez mogućnosti pomilovanja. Do tog trenutka Richardsoni su bili cijenjeni u zajednici, osnovali prvu hip-hop trgovinu u gradu Shreveportu i stvari su, čini se, kretale dobrim putem. No, ne zadugo jer je dan pljačke, 16. rujna 1997. godine označio kraj jednog i početak sasvim drugog života, sljedećih dvadeset godina obilježen samoćom i nemirom koje valjda samo žene zatvorenika mogu najbolje razumjeti. “Očajni ljudi radi očajničke stvari”, govori o tom razdoblju Sibil.
Za razliku od dobrog dijela dokumentaraca koji s pravom propituju opravdanost pojedinih osuda kroz opći nazivnik nefunkcionalnog američkog pravosudnog aparata, “Time” od početka priznaje realnu i sudski dokazanu krivnju svojih centralnih figura, bračnog para Richardson.
“Time” uspješno prožima tri narativne spone uronjene u crno-bijelu fotografiju; praćen sjetnim, čeznutljivim (iako povremeno trunkicu prenapadnim) scoreom Jamiesona Shawa i Edwina Montgomeryja koji filmu u kombinaciji s pretežno blizim i krupnim planovima, daje poetičnu notu: obiteljsku arhivu svojevrsnog video-dnevnika kojom se družina nerijetko direktno obraća Robertu, snimke Sibilinih srčanih govorničkih gaža koje imaju zadatak nadahnuti i motivirati okupljene te najnoviji materijal najbliže sadašnjosti, gdje ova nepokolebljiva individua svakodnevno, bez prestanka i odmora, traži bilo kakvu informaciju o mogućoj odluci odbora za uvjetni otpust. Koliko je dugo Robert iza rešetaka? Sjetit ćete se snimke trudničkog trbuha s početka teksta – blizanci Justus i Freedom uskoro će napuniti osamnaest. Svog oca ne poznaju kao slobodnog čovjeka…
Redateljica Garrett Bradley, dakako, ne bježi od jasne osude trenutnog stanja na pravosudno-zatvorskoj karti države slobodnih i hrabrih; primjerice ostavljanjem scene u kojoj Sibil tamošnji zatvorski sustav jasno uspoređuje s ropstvom. Gromoglasnija je vjerojatno Amerikančeva želja prikazati kako oduzimanje slobode člana obitelji devastirajuće djeluje na njihove najbliže, ali i cjelokupnu zajednicu kojoj gravitiraju. U takvim okolnostima sačuvati zdrav um, cjelovitu obitelj i paralelno individualno rasti, donositi razumne i zrele odluke – graniči sa znanstvenom fantastikom. Sibil i Richardsoni su usprkos svemu uspjeli. I nisu jedini.
