PočetnaDogađanjaKoliko odgovornosti

Koliko odgovornosti

-

Problematika stanovanja i interesnih lobija koji temeljno pravo na stan negiraju, posljednjih je godina, uslijed sve izraženije turistifikacije, postala aktualna. Ipak, kad govorimo o implikacijama na kvalitetu života u većim gradovima, izuzev aktivističkih krugova i angažiranih medija, situacija se najčešće propušta sagledati kritički, a nastale promjene tretiraju se kao samorazumljiva posljedica tržišnih oscilacija. Pritom se pravo na stanovanje kao temelj dostojanstvene egzistencije i alati kojima bi se mogao ostvariti, svrstavaju u nišu zastarjelih ideja bivših političkih sustava. Procese koji se paralelno odražavaju na globalnoj razini i rezultat su političko-ekonomske unifikacije, a čija je posljedica produbljivanje imovinskog jaza, kako u lokalnim zajednicama, tako i u svjetskim omjerima, u najnovijem filmu “Izbačeni” / “Push” (2019) tematizira švedski redatelj Fredrik Gertten. Film smo imali prilike pogledati u sklopu Human Rights Festivala prošle godine, u redovnu distribuciju uveo ga je Restart, a 29. travnja imao je kinopremijeru u zagrebačkom Dokukinu KIC, uz prisustvo redatelja i razgovor s protagonisticom filma Leilani Farhom, posebnom izvjestiteljicom UN-a za pravo na stambeno zbrinjavanje. Sudjelovala je i arhitektica i aktivistica Iva Marčetić iz Prava na grad, koja svojim radom upozorava na negativne tendencije u hrvatskom društvu.

Leilani Farha i Fredrik Gertten u filmu rekonstruiraju modus operandi financijskog sektora u sustavnom preuzimanju nekretnina i raseljavanju stanovnika gradova. Pritom se prirodno oblikuju enklave najbogatijih građana, dok ostali manipulativnim metodama i uslijed enormnog povećanja životnih troškova bivaju izgurani na periferiju. Iako u našem kontekstu prepoznajemo osnovne obrasce poput cijena najma neusklađenih s visinom primanja i činjenice da se zbog stihijskog turizma prostor za stanovanje sužava, dok javne politike problem prebacuju na građane, tema filma postavljena je toliko široko, da je gostovanje Marčetić bilo neophodno za fiksiranje uporišta relevantnih za lokalni kontekst. Na neki način Farha i Gertten tako i zamišljaju daljnji život filma, a sam je razgovor jedan u nizu podcasta, u kojima se referiraju na situacije u konkretnim gradovima. Utoliko je Marčetić mogla poentirati i povući razlike u odnosu na film, a koje definiraju čitavu regiju, s obzirom na to da proizlaze iz specifičnog društveno-političkog razvoja. Štoviše, u našim uvjetima češće pronalazimo paradokse tipične za postsocijalistička društva, u kojima je nejednakost često generirana iz naslijeđenih dobara, a koja su naknadnom regulacijom privatizirana. Time se pokazuje nužnost nijansiranja globalno relevantnih pojava da bi se izbjegla opasnost neproduktivnog pojednostavljivanja.

Ipak, a to se u razgovoru i samom filmu posebno očituje kod Leilani Farhe, pristup problemu i njegovim akterima izrazito je naivan, samim time i zapinje na površinskoj razini. Koliko god naglašavali nužnost pronalaska mehanizama poboljšanja uvjeta života u postojećem sistemu, osim što ih godine njegova uspješna samoodržanja demantiraju, sam zahtjev je toliko nejasan i sveobuhvatan da gubi značenje. Odnosno, film funkcionira na razini nimalo radikalnog skiciranja globalnog problema unutar sustava, bez zaključaka koji već odavno već ne kolaju u javnosti. Pritom sama Ferha, iako stručnjakinja, iskazuje nesigurnost kao da se s problematikom prvi put susreće, dok je tvrdnja da u kapitalizmu dosad nije bilo odgovornih javnih politika potpuno promašena. Ciklički, kad mu više nisu neophodni, kapitalistički sustav sam rastače kompromise načinjene u interesu javnosti.

Slična je neopredijeljenost permanentno prisutna i u radu Gerttena, a o čemu smo imali prilike saznati na održanom masterclassu “Film i politička odgovornost” dan kasnije, također u Dokukinu KIC. Osim uvida u način rada i priprema za snimanje, redatelj nam je dao pregled svojih ostvarenja s najvećim odjekom u javnosti. Pritom je najzanimljiviji slučaj filma “Bananas!*” (2009), o radnicima u Nikaragvi i njihovom sporu s američkom korporacijom Dole Food zbog uporabe pesticida koji su im narušili zdravlje. Koliko god bilo vjerojatno da je riječ o kompaniji kojoj su interesi radnika trećih zemalja na prvom mjestu, da bi ih ti isti radnici kasnije neosnovano optužili, ipak je začuđujuće da su humanisti tog tipa film pokušali cenzurirati uz prijetnju tužbom. Osviještenost u pogledu radničkih pitanja, ipak se još nije prelila u domenu prava javnosti na informaciju. Prethodni sarkazam na stranu, Gertten je o tom slučaju snimio drugi film “Big Boys Gone Bananas!*” (2011), ističući da je u cijeloj priči najvažnije demaskiranje djelovanja masovnih medija, odnosno pritisaka koje na slobodu informiranja vrše predstavnici kapitala. Manipulativno izvještavanje i naizgled racionalna argumentacija očitih laži na tragu su najuspjelije totalitarne propagande. No, ti se elementi u filmu iščitavaju naknadno. Prepustivši razvoj priče slučaju, redatelj je propustio naglasiti značenjski najpotentnije momente, koji imaju moć prokazati suštinu sustava, čije održanje ovisi o kontroli svih aspekata djelovanja.

Na samom je početku predavanja Gertten ustvrdio da je čin snimanja političan, čin odabira perspektive, posebno kad se radi o ljudima bez moći. Ne možemo se ne složiti. Međutim, švedski autor uskoro se ograđuje, istaknuvši da ne voli kad ga se etiketira kao aktivističkog redatelja. Naime, prvenstveno je redatelj. Nemoguće je oteti se dojmu da prema aktivizmu gaji predrasudu, jer nije jasno kako isti isključuje relevantan filmski izraz. Ne samo da se zagovaranjem određenog stava još više energije investira u proces snimanja, već se i samim usuglašavanjem različitih pozicija postiže sveobuhvatniji pristup. No, naglašavajući nužnost političke odgovornosti, čini se da je shvaća kao zahtjev upućen pojedincu, nevezano uz konkretnu političku organizaciju.

U slučaju filmova Fredrika Gerttena problem se javlja u činjenici da izbjegavanjem iznošenja jasne političke pozicije ostaje na granici populizma, čemu doprinosi i inzistiranje na emocionalnoj komponenti kroz prikaz priča tzv. malih ljudi, žrtava sustava. Koliko god je važno široj publici ponuditi alternativne teme i osvijestiti kompleksnu stvarnost u koju smo uvučeni, činjenica je da inzistiranjem na objektivnom pristupu ostajemo na poziciji koju naizgled kritiziramo. Naravno da ne možemo izaći iz sustava koji dijelimo, ali naglašavanje tog paradoksa, kao i neprekidno uspostavljanje distance, čini se u najmanju ruku politički odgovorno.


Komentari

Komentirajte

Napišite komentar
Unesite ime

Najnovije