Ako smo dobro računali, švedski dokumentarist Fredrik Gertten trebao je sa svojim najnovijim filmom “Push” (2019) stići do kvarteta pojavljivanja na najvećem domaćem festivalu dokumentarnog filma, ZagrebDoxu. Trebao – zbog korona-razloga na kraju nije, sve je već dobro dokumentirano. A njegova tri prethodna Doxova filma obrađivala su argentinsku krizu kroz sudbinu jedne obitelji – “Sasvim obična obitelj” / “An Ordinary Family” (2005); sudske tužbe velikog proizvođača voća koji je pošto poto želio spriječiti prikazivanje po njih inkriminirajućeg dokumentarca – “Big Boys Gone Bananas!*” (2011); te zabavno-aktivistički film o ekološkijem promišljanju prijevoza – “Bicikli protiv automobila” / “Bikes vs Cars” (2015). Sjetit ćete se i oskarovskom nominacijom ovjenčanog filma “Burma VJ: Reporting from a Closed Country” / “Burma VJ: Reporter i et lukket land” (2008), Šveđanina u producentskoj ulozi.
Najnoviji Gerttenov filmski uradak ponovno ukršta mačeve s beskrupuloznim multinacionalkama, i to u širem kontekstu stanovanja kao jednog od osnovnih ljudskih prava. Šveđanin u filmu prati Leilani Farhu, posebnu UN-ovu izvjestiteljicu o pravu na adekvatno stanovanje, koja na svojoj svjetskoj turneji (Toronto, Barcelona, Seul, Berlin, London…) pokušava upozoriti na problematiku sve skupljeg troška stanovanja čiji nesmiljeni rast ne prati krivulju plaća. Velike investicijske tvrtke poput omraženog Blackstonea, iskoristile su ispuhani nekretninski balon u 2008. godini i nametnule svoja pravila igre – kupi jeftino, obnovi i prodaj koliko god možeš skuplje. I bio bi to još samo jedan dan u kapitalističkom uredu, da iza tih financijskih šahovskih figura ipak ne stoje, bolje rečeno stanuju ljudi s imenom i prezimenom. Pojedinci koji ne uspijevaju pratiti rast stanarina – samo u Torontu rast preko 400 posto u posljednjih nekoliko desetljeća – dobivaju jednosmjernu kartu prema izlaznim vratima, dok njihovo mjesto zauzimaju imućniji stanari ili u dobrom dijelu slučajeva astronomski imućni, anonimni vlasnici sumnjivog podrijetla kapitala kojima zbog buduće zarade nije problem zgradu godinama držati sablasno praznom. Dovoljno je pogledati primjer nekad vibrantne londonske četvrti Nothing Hill, danas ljušture bivše filmske užurbanosti s nevjerojatnih osamdesetak posto praznih stambenih prostora. Ni Hrvatska nije imuna na slične zapadne novotarije, pa studenti i obični stanari htjeli-ne htjeli ustupaju svoje stambene jedinice kako bi vlasnici namaknuli koju kunu više dolaskom zagrebačkog Adventa ili splitske Ultre.
Iako će na prvu svi uprijeti prstom u fenomen gentrifikacije, većina Farhinih sugovornika poput sociologinje Saskije Sassen i autora Gomorre Roberta Saviana, ukazuje na mnogo dublji korijen problema od puke starbaksizacije autohtonih gradskih jezgri. Saviano, primjerice, bez naročitog ustezanja otkriva uhodanu mafijašku mehaniku pranja novca, gdje nekretnine predstavljaju idealnu autocestu za umivanje eura i dolara. Svi putevi vode prema egzotičnim poreznim oazama – bilo da ste mafija, Netflix ili Facebook, govori ekonomski analitičar Joseph Stiglitz; cilj je platiti što manje poreza.
Gertten i Farha publici uglavnom uspijevaju iskomunicirati nadolazeću prijetnju nedostupnosti povoljnog stanovanja, dok je raznolik i brojan sugovornički kadar u početku možda opravdan i poželjan, no s protokom minuta gledatelj se može osjetiti pomalo bombardiran iznošenjem sve većeg broja podataka.
Misija Leilani Farhe, čini se, ipak nije beznadna, pa pred kraj filma doznajemo da neki od većih europskih gradova poput Barcelone i Berlina aktivno rade na rješavanju problema, stavljajući vlastite građane ispred financijskih interesa autsajdera s dubokim džepovima. “Push”, međutim, dokazuje da rat za temeljno ljudsko pravo ni izbliza nije dobiven – u Čileu zbog apartmana u zrak dižu čak i lokalnu bolnicu, dok je u razvijenoj Švedskoj dopušten ulazak Blakstonea čije posljedice lokalci već osjećaju.
Gertten i Farha publici uglavnom uspijevaju iskomunicirati nadolazeću prijetnju nedostupnosti povoljnog stanovanja, dok je raznolik i brojan sugovornički kadar u početku možda opravdan i poželjan, no s protokom minuta gledatelj se može osjetiti pomalo bombardiran iznošenjem sve većeg broja podataka. Nažalost, druga strana ne podastire svoju stranu priče, prije svega prozvani Blackstone koji je povukao prethodnu suglasnost za snimanjem. Objektivnost, naročito u autorskim dokumentarcima, nije propisani rekvizit. Ipak, u slučajevima tema bitnih za širu zajednicu, temeljito potkoženih provjerljivim podacima; odnosno dokumentarnim filmovima koji plešu na razmeđi aktivističkog, istraživačkog i reportažnog, aktiviranje osnova novinarstva ne samo da je poželjno, već je i prijeko potrebno. “Push” je s te strane trebao i morao pokriti sve baze.