Na samom početku “Našeg doma u divljini” / “Acasă” / “Acasă, My Home” (2020), dok se dječarci brčkaju i nešto posluju u osunčanom, neuređenom, šašom i trskom okruženom, ni čistom ni prljavom jezercu, igrajući se s labudovima, nailazeći na tragove vidre, loveći rubu za ručak, u pozadini, ni daleko, ni preblizu, nad tom se divljinom nadvija i kao da je nadzire nekoliko nebodera čija cigleno-betonska stamenost ne ulijeva povjerenje. Socijalistička gradnja 1970-ih, 1980-ih, prepoznat će ili pretpostaviti i ovdašnji gledatelj. Nešto poslije, iz unutrašnjosti zbrda-zdola sklepane izbe smještene na prljavo-prašnjavoj čistini u visokoj travi, gdje živi obitelj protagonista, kamera će se, dronom, simulirajući jedan kadar, vinuti u nebesa. Odulje u okomici ptičje-dronske perspektive šireći total potleušice na osami, u prirodi, a potom, otvarajući pogled vodoravnije panorame, otkrivajući parsto metara dalje, preko rijeke, blijedosivi velegrad iz kojeg, preko nasipa, navirivaše oni zloslutni neboderi. Kadar je, među inime, zanimljiv, lijep, začudan, poetičan i informativan. Pomislit ćemo, a u filmu ni poslije nećemo biti razuvjereni, da taj grad ni jednom građevinom ne prelazi rijeku koja čisto, kao nacrtano, razdvaja urbanu od neurbane sredine.
Poželimo li, izvanfilmskim informiranjem brzo ćemo otkriti da se park prirode Văcăresti, o kojemu je riječ, nalazi takoreći usred rumunjskog glavnog grada Bukurešta i da je njime okružen sa svih strana. Prikazujući nam samo jedno sretište parka i grada, autor nas nije prevario, niti je što izmislio ili falsificirao. Ali nas je, nudeći samo jedan od mogućih kutova gledanja, zaveo. Tako i valja, jer posrijedi je djelo umjetnosti čiji tvorac interpretira, sugerira i slika paletom kojom drži da će najbolje izraziti ono što želi. Odvažimo li se još bolje proučiti o Văcărestiju, naići ćemo na mnogošta, no ostanimo ovdje pri jednostavnom određenju koje je ponuđeno u filmu – Văcăresti je osobit park prirode.
Redatelj, suscenarist i susnimatelj Radu Ciorniciuc u svom je prvencu pozornost usmjerio na romsku obitelj Enache koju čine devetoro maloljetne djece, majka i otac. Nekoć, kako veli, farmacijski laborant, glava obitelji na tom se komadiću tla, “preko ruba civilizacije”, nastanila prije dvadesetak godina i ondje podigla mnogočlanu porodicu čiji se potomci ne školuju, nego zadovoljno i neopterećeno žive mahom od toga što im pružaju bare i trave. Vlada je, međutim, odlučila višedesetljetno zapuštene hektare Văcărestija razviti u kultivirani park prirode, turističku atrakciju, što će neminovno okončati dosadašnji način života Enacheovih.
“Naš dom u divljini” dobitnik je, uz ostalo, Velikog pečata u regionalnoj konkurenciji, Malog pečata (autoru do 35 g. starosti) te nagrade FIPRESCI na 16., odnosno Posebnom izdanju ZagrebDoxa. Film u zagrebačko Dokukino KIC stiže povodom Dana planeta Zemlje.
Ciorniciuc Enacheove prati nekoliko godina i razvija poetičnu kroniku propasti načina života koji više-manje sagledava idilično-romantičnim okularom. Bez zastupanja ove ili one vizije ili teze – Enacheovi možda i nisu u pravu, a podosta civilizatora obitelji zdušno se, suosjećajno trudi – usredotočuje se na privlačnu začudnost vrlo funkcionalnog i mahom opuštenog izvansistemskog bivstvovanja ovih Kaspara Hausera ili divljih dječaka današnjice, u srcu metropole. Ne bavi se birokracijom ni pobližnijim uvidima u odnos sustava i od njega odmetnutih protagonista, a mnoge probleme, razgovore, susrete i slično, slutimo, preskače i prešućuje, kao što je u gore opisanom visinskom kadru previdio pokazati ostale granice Văcărestija i Bukurešta. Nemalo toga naznačuje pokazujući tek odsječke nužnoga trenja Enacheovih i vlasti, čime dodatno golica, budi maštu i tiho raspiruje uzbuđenje, nukajući nas da sami promišljamo o onomu što ne vidimo. Vlastite simpatije za romsku obitelj koja očito vene istjerana iz svoje bijedne drveno-platnene potleušice i utjerana u betonske stanove, Ciorniciuc iskazuje time što početnu osunčanost i prozračnu modrinu živovanja u rogozu pomalo odmjenjuju sivilo, vlaga i tmurnost zbijenih ulica. I zaneseno bilježi dražest naravnog elana, nevine znatiželje, krotke dobrodušnosti, iskričave radoznalosti, žarkog pogleda, razoružavajuće otvorenosti, toplog zajedništva, čigraste okretnosti (sedamnaestogodišnji Vali je nepismen, ali, sad na!, rukom ulovi goluba u letu) i drugih rijetko viđenih vrlina što se razviše u ove osobeno odgojene pomlačadi, a društvenim će kroćenjem po svoj prilici utrnuti.
“Naš dom u divljini” dobitnik je, uz ostalo, Velikog pečata u regionalnoj konkurenciji, Malog pečata (autoru do 35 g. starosti) te nagrade FIPRESCI na 16., odnosno Posebnom izdanju ZagrebDoxa. Film u zagrebačko Dokukino KIC stiže povodom Dana planeta Zemlje.
