Chicago. Grad Bullsa, Michaela Jordana i nebodera od kojih pucaju vratovi. Chicago je i treći najmnogoljudniji grad SAD-a, multietnička košnica premrežena s ukupno 77 kvartova, svaki s vlastitom prošlosti i pričom koja mami posjetitelja namjernika. Vjetroviti grad je i pri samom vrhu nezavidne tablice američkih sredina s najviše nasilnih zločina. Grad je ovo strahovitih ekonomskih, klasnih i rasnih podjela; nasilne, naročito prema Afroamerikancima diskriminirajuće policije te nesposobne i bolno neučinkovito gradske uprave. Posljednjih godina upravo se zbog navedenih i ostalih xy razloga poput gentrifikacije i visoke cijene stanovanja, broj Afroamerikanaca drastično smanjuje u ovom tromilijunskom velegradu. Chicago je u konačnici i glavna pozornica najnovijeg doku-projekta američkog oskarovca Stevea Jamesa (“Hoop Dreams”), a kad dobri stari Steve izbaci film ili seriju, onda to bogme nije događaj za baciti. Dapače.
Originalno zamišljena četverodijelna mini-serija “City So Real” (2020) premijerno je predstavljena na prošlogodišnjem Sundance Film Festivalu. Devet-deset mjeseci kasnije već smo dobrano živjeli u novo-(ne)normalnom COVID svijetu, čikaški asfalt u međuvremenu je postao još vreliji, a James i njegova ekipa odlučili dodati još jednu epizodu (“You Gotta Make It or You Gotta Take It”) koja idealno bez lizalice od dobrohotnog doktora, zaključuje sistematski pregled grada na rubu pucanja. Takva, nadoštukana verzija predstavljena je gledateljima National Geographica i Hulua potkraj listopada 2020. godine. Glavnina materijala, pak, snimljena je između 2018. i 2019. godine i gradonačelničkim izborima kao središnjim događajem koji će promijeniti smjer grada, nakon neočekivanog odustajanja od kandidature dosadašnjeg prvog čovjeka Chicaga Rahma Emanuela. Građanima se između ostalog nije previše svidjelo Emanuelovo hendlanje ubojstva afroameričkog tinejdžera Laquana McDonalda iz 2018. godine, a vrlo izgledni poraz na predstojećim izborima ovaj je izbjegao odlukom o povlačenju iz utrke i obiteljskim razlozima.
“City So Real” u vérité stilu, prirodno i neintruzivno koliko to može, prati predizbornu gungulu nekoliko najistaknutijih pojedinaca: Amaru Enyiju, Lori Lightfoot, Garryja McCarthyja i Willieja Wilsona od viđenijih kandidata. Ukupno se na izborima kandidiralo četrnaestero ljudi, u serijalu vidjesmo većinu. Na putu do političkog raja, dakako, treba slušati i glas naroda, stisnuti pokoju ruku ili velikodušno donirati par tisuća dolarskih jedinica lokalnoj pastvi. Jamesov mini-serijal tako najbolje funkcionira u trenucima ispipavanja gradskog pulsa tijekom razgovora s običnim građanima (barovi, brijačnice…), nešto manje kad treba povući montažersku kočnicu pri gomilanju ponekad zamornih i repetitivnih kadrova kampanja nepreglednog broja gradonačelničkih kandidata. No, ovo je Steve James i ako itko zna povezati poprilično kompleksan snop narativnih niti u funkcionirajuću cjelinu, onda je to upravo on. Da smo mogli preživjeti s dvadesetak posto manje političkih govorancija – pa i jesmo. Ipak, nemojmo se lagati – snimiti nepamfletistički film/serijal o slojevitim temama poput rasne i ekonomske nejednakosti u zemlji slobodnih i hrabrih, usput zaviriti ispod haube američke demokracije na gradskoj razini još uvijek debelo u doba Trumpove vladavine, nije nimalo jednostavan zadatak. Iako je Jamesov sentiment očito na strani potlačene raje, Amerikanac nudi screen time i drugoj strani, primjerice policajcima te pripadnicima ekonomskih i političkih elita. Nije nimalo nevažno – velikom većinom bijelaca koji – u sceni s domaćicom Christie Hefner, bivšom čelnicom Playboya i političkom strategistkinjom – o dnevnopolitičkim previranjama razgovaraju iz ptičje perspektive čikaškog penthousea.
Steve James u “City So Real” uglavnom uspješno slaže mozaik grada velikih podjela i kontrasta, jasnih naznaka političke korupcije, sveprisutne gentrifikacije i getoizirane kvartovske segregacije.
Da i Chicago svojeg Bandića za trku ima, potvrđuje treća epizoda “With All Due Respect to the Candidate”. Nije zagrebački Manhattan, ali jest čikaški projekt Lincoln Yards vrijedan šest milijardi dolara. U to vrijeme još uvijek aktualni gradonačelnik Rahm Emanuel odlučio je, dakle, usred siromašne crnačke četvrti nakalemiti golemu policijsku akademiju i prostor poškropiti nizom luksuznih zgrada i sadržaja. Konačni planski nacrt pred tamošnje gradske zastupnike podasrt je netom prije glavnog zasjedanja, naravno uz golemo neodobravanje lokalne zajednice. Napetost se može rezati u zraku, sve smrdi na golemu muljažu, a prosvjednici svoj otpor iskazuju i u prostorijama gradske vijećnice. Najveći projekt desetljeća, prilika za prosperitet i povećanje sigurnosti za jednu stranu; ona druga, naravno, stvari promatra iz drugačije perspektive.
Steve James u “City So Real” uglavnom uspješno slaže mozaik grada velikih podjela i kontrasta, jasnih naznaka političke korupcije, sveprisutne gentrifikacije i getoizirane kvartovske segregacije. Chicago je u posljednjih dvadesetak godina izgubio na desetke tisuća crnačkog stanovništva, a zbog visoke cijene stanovanja grad napušta i sve veći broj pripadnika srednjeg staleža. I dok većinu minutaže serijala jedu na trenutke zaista fascinantne scene uvida u mehanizme američkog izbornog procesa na gradskoj razini (raduje velik broj mladih, progresivnih kandidata) i psihološko probiranje najistaknutijih kandidata poput Lori Lightfoot, kasnije prve Afroamerikanke i LGBTQ osobe na čelu Chicaga, kraj Jamesove mini-serije nudi više pitanja od odgovora. Ako smo iz čikaško-američkog kuta kao ljudski rod dovoljno sazreli i na čelo mitskog grada postavili otvoreno gay Afroamerikanku, možemo li se nadati rješavanju i ostalih gorućih pitanja koji nisu tek ekskluziva Michaelovog grada?