Početna Recenzije Serije "Last Chance U", peta sezona - Kraj jedne ere

“Last Chance U”, peta sezona – Kraj jedne ere

-

Sve dobre stvari jednom moraju doći kraju. Uključujući i Netflixov serijal “Last Chance U” (2016. – 2020.) kreativnog zamašnjaka Grega Whiteleya, koji je uz (izvršno)producentske poslove, režirao najviše epizoda, njih 28. Petu i posljednju sezonu režijski je realizirao zajedno sa svojim kolegom redateljem/producentom Danielom McDonaldom. Razlozi kraja? Vjerojatno ne treba bježati od prilično očiglednih u zamoru materijala, ali i prenapregnutosti brojnim obvezama. Whitley je, naime, autor nove sportske serije “Cheer” (2020) o američkim cheerleadersicama, tu je i najava franšiznog prebacivanja fokusa “Last Chance U-a” na košarku u 2021. godini. Može se stoga reći da je američki redatelj i producent doktorirao sportski doku-žanr, bolje rečeno pronašao nišu u kojoj znalački kroz filmske frameove prošiva dinamizam najpopularnijeg sporta u SAD-u – footballa/američkog nogometa – i beskompromisnost osobnih priča protagonista, koje zajedno, u produkcijski beskprijekorno ispoliranom proizvodu, nude realističnu socio-ekonomsku sliku današnje Amerike. “Last Chance U”, ukratko, funkcionira jer osim sportske drame koja okružuje konkretnu junior college sportsku družinu iz rakursa kolektiva važnijeg od pojedinca, paralelno otvara prostor individualnim sudbinama običnog čovjeka s kojima se možemo poistovjetiti.

Nova i – avaj! – posljednja, peta sezona, odvodi nas u Kaliforniju, točnije Oakland i Laney College, dom tamošnjih Eaglesa. Velika je to i drastična promjena u odnosu na protekle četiri sezone ruralnih usred ničega sredina Mississippija i Kanzasa. A promjena je vidljiva i na samoj uvodnoj špici, pa umjesto oronulih kućeraka, tornjeva s vodom i uniformiranog školskog orkestra, gledamo lokalnog oaklandskog glazbenika Chukwudija Hodgea kako ispred (ne slučajno odabrane) trgovine alkohola, usred betonske džungle bujajućeg grada, izvodi dobro poznatu bubnjarsku partituru, svojevrsnu himnu “LCU-a”. Drugačija je i struktura ovogodišnjeg sveučilišta; dok su igračima prethodnih sezona uz stipendije bili osigurani hrana i smještaj, Laney College zbog specifičnih kalifornijskih zakona svojim JC sportašima ne smije davati stipendije. Ne samo to, nego i smještaj moraju tražiti na nekim drugim adresama, stoga je najveći postotak studenata uz svoje redovne školske i sportske obveze, prisiljen raditi dodatne poslove. Jednog od njih, de facto glavnog protagonista, kuštravog wide receivera Diora Walkera-Scotta, tako već na kraju prve epizode gledamo kako odlazi spavati u vlastiti automobil.

Dobri poznavatelji serijala ili barem konzumenti naših prijašnjih “LCU” recenzija, sjetit će se kaotičnosti prethodnih sezona i prljavoustih trenerskih šerifa Buddyja Stephensa i Jasona Browna koji su teškim, nasilnim karakterom i brutalnim verbalnim eskapadama rušili sve i svakoga na putu prema dobrom sportskom rezultatu. Dok god se na kraju utakmice zelenilo željeno slovo abecede – W, mentalno zdravlje igrača potiskivano je u drugi plan. Sve dok njihovo, ali i nezadovoljstvo trenerskog osoblja nasilnim i neproduktivnim trenersko-odgojnim metodama, ne bi eskaliralo do verbalnih, nerijetko i fizičkih sukoba.

Foto: Kadar iz dokumentarnog serijala "Last Chance U"

U posljednjoj, petoj sezoni, većinu ovih emocionalno nezrelih stvari zamjenjuje stoička, viša razina svijesti četrdesetogodišnjeg akumuliranog trenerskog iskustva Johna Beama. Nasuprot prethodnih galamdžija, ovaj mršavi brko pitomih očiju većinu sukoba pokušava riješiti razgovorom, potporom i pravilnim usmjeravanjem. Tamo gdje bi Stephens i Brown otkinuli glavu igraču zbog pogrešne reakcije na terenu, Beam pruža bilo pa prošlo, idemo dalje dobrohotnu ruku ohrabrenja, nudeći primjer zrelog, liderstva primjerom. Nije, doduše, ni glavni trener anđeo, zna on podviknuti i stegnuti remen kad zatreba, ali godine i iskustvo čine svoje. Ipak, ova posložena situacija na sveučilištu koje privlači uglavnom lokalce, pokazat će se dvosjeklim mačom za ukupno iskustvo gledanja ovogodišnjeg “Last Chance U-a”.

Je li onda i Beam jedan od glavnih razloga svojevrsne sedatiranosti posljednje sezone popularnog sportskog serijala? Djelomično, jer ako smo od “LCU-a” kroz godine išta naučili, to je onda nepogrešivo isporučivanje – drame. Na svim nivoima, od trenerske do igračke: psovke, naguravanja, brutalnost u međusobnim ophođenjima, priznavanje ovisnosti jednog od trenera, raubanje igrača do za život opasnih ozljeda… Beam svojim sređenim obiteljskim životom i uglavnom uljudnom komunikacijom prema mladim sportašima, u startu poništava jedan od glavnih postulata serijala, pa smo svjesno-nesvjesno gotovo sapuničarska uzbuđenja prisiljeni tražiti na drugim adresama. Igračkim. Međutim, ove su godine glavni protagonisti, baš poput trenera Beama, introvertiraniji pojedinci neskloni na sva zvona oglašavati svoja unutarnja previranja. Tako Dior Walker-Scott radi u restoranu brze hrane, spava gdje stigne i ima neriješene odnose s ocem; njegov recieverski partner, plavokosi KJ Gardner, vuče stravičnu obiteljsku priču djeda pedofila i psihički bolesne majke; Nu’u Taugavau, masivni offensive lineman i dobrućudni div, otac dvoje djece koji s jednako mladom ženom, jedva krpa kraj s krajem. Njihove priče teške su i bolne, poučne i vrijedne slušanja, ali svi ipak karizmom zaostaju za bivšim protagonistima poput Rona Ollieja, Bobbyja Brucea, Kailona Davisa ili Malika Henryja.

Izvan spomenutog trojca, međutim, razina kvalitetnog štofa za koliko-toliko privlačenje pažnje gledatelja, drastično opada. Ne čudi odluka Whiteleya da zbog manjka dinamičnih interakcija među likovima (podsjetimo, Laney College nema ni studentski dom, klasično mjesto svakakvih previranja), ili barem ekspresivnijih karaktera, dodatnu minutažu posveti oslikavanju tapiserije drastične i oku vidljive preobrazbe Oaklanda. Nekadašnji pretežno radnički grad, danas zbog gentrifikacije ubrzanim koracima izbacuje srednji stalež, dok mjesto mom and pop trgovina zauzimaju luksuznije trgovine i restorani namijenjeni stanovnicima dubljeg džepa. U takvim okolnostima studenti i njihove obitelji sebi ne mogu priuštiti stan u blizini sveučilišta, pa nerijetko – uključujući i KJ Gardnera – moraju višesatno putovati kako bi stigli na predavanje i natrag.

Kraj jedne ere u svakom slučaju, nedostajat će nam “Last Chance U”…

Ako je jedna stvar ostala nepromijenjena u odnosu na prošle sezone (opet mi o prošlim epizodama, ali razlika je drastična, vidjet ćete i sami), onda su to već klasični “LCU” kadrovi odigravanja utakmica. Kao rijetko koji sportski film ili program, “Last Chance U” uspijeva uhvatiti sav kovitlac emocija, poškropiti ih s vegetom fizičke moći i gracioznosti te dodati pinkicu rezultatske neizvjesnosti sa svakim posjedom jajaste lopte. A kad potom krene pomalo epska, ali svakako pogođena i ne pretjerana glazba Josepha Minadea i Yurija Tománeka koja dodatno uzburkava nakupljene emocije, zakleli biste se da upravo gledate neki visokobudžetni i dobro upakirani holivudski film. Nažalost, tvrdokorni fanovi – u koje spada i višepotpisani autor – sezonu će vjerojatno smatrati umjerenim razočaranjem. S jedne strane dobra je stvar da se i mačističkim okruženjima poput footballskog napokon počelo razgovarati o mentalnom zdravlju; s druge, teško se othrvati dojmu svojevrsne političke korektnosti, lišenoj razarajuće implozivne energije prethodnika. U kombinaciji s poprilično blijedim i samozatajnim likovima, sve je to drastično srezalo privlačnost loših dečkiju koje ne možete mrziti. Možda previše žugamo i možda je sve trebalo završiti upravo na ovaj način, smirenim, polusnenim koracima, ravno prema zalasku sunca. Kraj jedne ere u svakom slučaju, nedostajat će nam “Last Chance U”…

"Last Chance U", 5. sezona

O FILMU:

Redatelji i producenti: Daniel McDonald i Greg Whiteley
Direktor fotografije: Terry Zumalt
Montaža: Kate Hackett, Page Marsella, Eric F. Martin, Curits McConnell, Gary Pollak i Sharon Weaver
Glazba: Joseph Minadeo i Yuri Tománek
Zemlja podrijetla: SAD
Godina proizvodnje: 2020.
Broj epizoda i trajanje: 8 / cca. 420 minuta

Komentari

Komentirajte

Napišite komentar
Unesite ime

Najnovije

Održane premijerne Nagrade Dokumetar: “Mačka je uvijek ženska” najbolji film, tri nagrade za “Na vodi”

U Dokukinu KIC sinoć su održane premijerne Nagrade Dokumetar, posvećene valorizaciji godišnje produkcije hrvatskog dokumentarnog filma.

Dodjelom nagrada i priznanja završen 3. AJB DOC

Dodjelom nagrada i priznanja sinoć je završen 3. AJB DOC.

Završen SKORO 15. DOKUart

Prvim bjelovarskim auto–kinom u nedjelju, 13. rujna, završen je SKORO 15. DOKUart, bjelovarski festival dokumentarnog filma.

3. AJB DOC: “Uhvaćeni u mreži” – Vjera u ljudski rod

"Caught in the Net" (2020) ostvario je svoju plemenitu edukacijsku, društveno korisnu namjenu, što zaslužuje nemalu pohvalu.

Posebno izdanje ZagrebDoxa od 4. do 11. listopada

Ovogodišnje posebno izdanje ZagrebDoxa održat će se od 4. do 11. listopada u Kinu SC i Teatru &TD Studentskog centra u Zagrebu

3. AJB DOC: “Galeb” – Mudrac imperijalnog ega

Izgrađen 1937. u Italiji, brod Galeb je poslije Drugog svjetskog rata preuređen u školski brod Jugoslavenske ratne mornarice i ploveću rezidenciju maršala Tita.

Objavljena selekcija 29. Dana hrvatskog filma

Jučer (petak, 11.9.) je službeno objavljena selekcija 29. izdanja Dana hrvatskog filma, koje će se od 16. do 19. rujna 2020 godine održati u kinu Tuškanac.

34. PRIX EUROPA: “Pouke o čovječnosti” Branka Ištvančića nominiran za najbolji europski TV-dokumentarac

Dokumentarni film "Pouke o čovječnosti" Branka Ištvančića nominiran je za nagradu PRIX EUROPA za najbolji europski TV-dokumentarac.

13. Beldocs: Dvije nagrade i priznanje za hrvatske filmove

Na netom završenom, 13. Beldocsu hrvatski filmovi osvojili su dvije nagrade i jedno priznanje.