S kojeg god kolosjeka gledali njenu dosadašnju karijeru, jedna stvar je sigurna – filmovi kinesko-američke redateljice Nanfu Wang nikoga ne ostavljaju ravnodušnim, bilo da se radi o aktivističkom razotkrivanju “Vrapca huligana” / “Hooligan Sparrow” (2016), bilo biheviorističkom road tripu “Ja sam druga ti” / “I Am Another You” (2017). “One Child Nation” (2019) realiziran s koredateljicom Jialing Zhang – nagrađen između ostalog i Velikom nagradom žirija Sundance Film Festivala – u svakom je slučaju najzreliji dokumentarac dosadašnje karijere ove talentirane 35-godišnje autorice.
Nakon prošlogodišnje festivalske turneje, film je potkraj prošlog mjeseca pristigao na velike PBS-ove ekrane, i to u sklopu doku-serijskog labela “Independent Lens”. “One Child Nation” iz prve ruke donosi svjedočanstva i poglede ljudi na osporavanu kinesku politiku jednog djeteta, na snazi od 1979. do 2015. godine. Najmnogoljudnija svjetska zemlja ovom je odlukom željela usporiti rapidni rast stanovništva i trošenje resursa, kroz upotrebu kontracepcije, abortusa, čak i prisilne sterilizacije. Propaganda kineskih vlasti bila je nemilosrdna i učinkovita – murali, šibice, televizija; svi su oni, pjesmom sretnih roditelja s jednim djetetom ili prijetećim porukama na zidovima, upozoravali na opasnosti gomilanja dječjih zaliha. Parovi s više djece tretirani su gotovo poput kriminalaca, neobrazovane kaste vrijedne prijezira.
Dakako, bilo je i izuzetaka. Kineska vrhuška prešutno je odobravala rađanje drugog djeteta nakon petogodišnje pauze, ukoliko je umjesto muškog na svijet najprije došlo žensko dijete. Nepisano pravilo uglavnom se odnosilo na obitelji iz ruralnih, rjeđe naseljenih područja, s velikom potrebom za poljoprivrednom radnom snagom. Ovakve dječje benefite iskoristili su i Wangovi, očajnički usredotočeni na muškog nasljednika, toliko da su prvorođenoj kćeri preusmjerili već rezervirano muško ime (Nan – muškarac, fu – stup). Pet godina kasnije rođen je Zhihao, miljenik Wangovih iz konzervativnog rakursa “muškarac ostaje, žena odlazi u drugu obitelj”. Stariji članovi obitelji i danas njeguju mišljenja iz pretprošlog stoljeća, pa iako redateljica nije propala u zemlju, evo nje žive i zdrave u Kini, snima film, redateljičin djed i dalje na fotografijama ponosno i bez pardona isključivo pozira s muškim unukom. Nanfu nema ni u tragovima. Ostalo je primijećeno, nemojte misliti da nije, kamera sve pamti.
A u pozadini ljudske patnje i milijuna nevidljivih sudbina, kao i uvijek i oduvijek, nikada na pauzi i spreman na dizanje s pijevcima, lurka dobra stara pohlepa za profitom pod svaku cijenu.
Najveći emocionalni punch “One Child Nationa” nose iskazi bivšeg seoskog starješine Tunde Wanga, koji je slijedeći naređenja “radio što je morao raditi”, čak i rušiti kuće i konfiscirati imovinu neposlušnih parova; primalje Huaru Yan, koja je po svojim procjenama obavila oko 50 tisuća abortusa i sterilizacija; te umjetnika Penga Wanga, autora fotografija na smetlištu odbačenih fetusa, čije nijemo svjedočanstvo ultimativnog nivoa homo sapiensovog barbarizma, okreću želudac i oduzimaju zrak.
A u pozadini ljudske patnje i milijuna nevidljivih sudbina, kao i uvijek i oduvijek, nikada na pauzi i spreman na dizanje s pijevcima, lurka dobra stara pohlepa za profitom pod svaku cijenu. Wang i Zhang u svojem filmu razotkrivaju i razgranatu mrežu trgovaca (ne i uvijek!) napuštenom i odbačenom djecom, lukrativnog posla koji je kineskim sirotištima na račun američkih udomiteljskih obitelji, upumpao silne milijune. Paradoksalno, Wang, i sama odnedavno majka, živi u Americi, toliko opjevanoj zemlji slobodnih, u kojoj se reproduktivna prava žena još uvijek trpaju u domenu političkog pitanja. “One Child Nation” svakako zauzima antitezni rov stajališta koji propituje uzročno-posljedični mindset države iznad pojedinca, svejedno svojim sugovornicima nudeći oazu razumijevanja i dijalog bez laštenja tvrdolinijaškog aktivističkog boksera. Korak do promjene. Promjena s prvim koracima.
