Filipinsko-američka redateljica Ramona S. Diaz još je početkom prošle godine na Sundanceu izazvala pozornost svojim dokumentarcem “A Thousand Cuts” (2020). Film o filipinskom predsjedniku Rodrigu Duterteu i njegovoj razgranatoj društvenoj mreži fake news pobočnika prikazan je i širem televizijskim auditoriju na startu 2021. godine, putem PBS-a. Naslov filma odnosi se na citat glavne protagonistice Marije Resse na poguban učinak brutalnog Duterteovog režima, odnosno smrt demokracije kroz tisuće malih posjekotina. Upravo će se Ressa, čelna osoba online portala Rappler, prometnuti u najjači opozicijski glas vladavini još uvijek aktualnog filipinskog predsjednika. Istu onu koju obilježavaju gušenje svih ljudskih i medijskih sloboda, ali i krvavi trag leševa navodne borbe protiv narko-industrije i opće koruptivne hobotnice. Kako ćemo kasnije vidjeti u filmu, najveće žrtve ove nulte tolerancije prema konzumaciji i raspačavanju droga, upravo su najsiromašniji Duterteovi sunarodnjaci. Čišćenje ulica od narkomana i ilegalnog narko-tržišta postao je Duterteov trademark, ne prezajući javno, pred upaljenim kamerama najavljivati likvidacije bez uobičajenog sudskog procesa. Novinarima koji, pak, odluče objektivno izvještavati o najozbiljnijem narušavanju svih mogućih demokratskih procesa, otvoreno prijeti zatvorskim rešetkama, čak i smrću. “Nije me briga ako završite mrtvi”, čujemo u jednom trenutku izjavu upućenu novinarima koja ledi krv u žilama.
U takvom okruženju straha i terora, gdje nogu s papučice gasa popuštaju i najiskusnije novinarske džombe, jedan od rijetkih glasova otpora pruža redakcija portala Rappler, pokrenutog 2012. godine od strane Resse i tri kolegice, zajedno s dvanaest mladih novinara. Ono što je proklijalo kao obična Facebook stranica, u međuvremenu je doguralo do četvrtog najčitanijeg news-portala na Filipinima i više od stotinu zaposlenih novinara. Sve zajedno ne i bez simbolike – redakcija čiji vrh sačinjavaju neovisne, inteligentne i hrabre žene, nalazi se usred seksističkog društva potpomognutog najnižim online strastima, prepunih poziva na ubojstva i silovanje Resse i njenih kolegica. Metu na glavi nose svi Rapplerovi novinari, poput mlade Pije Ranade kojoj je zbog propitivanja metoda sadašnjeg režima, zabranjeno prisustvovanje svim Duterteovim javnim nastupima. Negdje oko polovice filma svjedočimo zastrašujućem prizoru kojeg je i sama Diaz, očito, željela podebljati suptilnim ali itekako primjetnim nelagodnim zvučnim efektom horor-neizvjesnosti: predsjednika Rodriga Dutertea kako pred mnoštvom upaljenih kamera i novinara, riba mladu Ranadu zbog nedomoljubnog izvještavanja, uz nedvosmislene prijetnje zatvorom. S druge strane spektra nalazi se plesačica i pjevačica Mocha Uson, kraljica fake newsa čiji utjecajni blog neprestano širi potpirujuće netočne informacije, koje potom dijele deseci drugih sličnih stranica, ponavljajući laž dok ne postane istina.
“Najprije su došli po novinare. Nismo znali što se dogodilo kasnije”.
Kulisu “A Thousand Cuts” u najvećoj mjeri čine dinamične scene midterm izbora, kojima Duterte želi dodatno učvrstiti status neprikosnovenog vladara Filipina. Ramona S. Diaz tako dobiva pristup senatorskoj kampanji Ronalda Bate dela Rose, policijskog šefa koji bez straha naglašava kako je spreman i ubiti za aktualnog predsjednika. Glavnina minutaže dokumentarca ipak pripada Mariji Ressi, pa ovu nekadašnju novinarku CNN-a – koja se ipak vratila u rodni kraj vjerujući u demokratsku budućnost svojih Filipina – pratimo u svakodnevnim redakcijskim aktivnostima, na međunarodnim panelima gdje ju tretiraju kao zvijezdu (osoba godine po Timeu, 2018.) pa do ateriranja na domaći asfalt gdje to baš i nije slučaj (prijetnja zatvorom zbog klevete). “A Thousand Cuts” pretpostavlja popriličnu upućenost gledatelja u filipinska zbivanja, dok Diaz nerijetko gubi narativnu fokusiranost između događaja na terenu, arhivskih flashbackova i predominantnog fokusiranja Resse nauštrb, primjerice, barem jednako zanimljive priče kolegice Pije Ranade. Poveća zamjerka odnosi se i na očigledan manjak kvantitativne pažnje posvećen stvarnim događajima na ulici i svjedočanstvima najsiromašnijih Filipinaca koji godinama trpe Duterteovu verziju borbe protiv droga. U kontekstu novinarskih i ljudskih sloboda uopće, međutim, svakako bitan film; ili po riječima Marije Resse, parafrazirajući pjesmu Martina Niemöllera: “Najprije su došli po novinare. Nismo znali što se dogodilo nakon toga”.
