Nije prevelika rijetkost da neki umjetnik pozn(ij)e dobi ostvari djelo koje će biti i osmišljeno i doživljeno kao oporučno, testamentno, oproštajno, epitafsko razmatranje smisla bivstvovanja, završno meandriranje o prolaznosti i o neizbježnom ishodu svakoga života. Od nekoga poput Ante Babaje (1927. – 2010.), tako se nešto malne i očekivalo, budući da je taj ugledni hrvatski filmaš već u svojim srednjim godinama, naglašenije od mnogih, zdušno naginjao dubokom umjetničkom promišljanju takvih tema. Babajin oporučni film, prvi cjelovečernji koji je snimio po scenariju neoslonjenom na neko književno djelo, bila su “Kamenita vrata” (1992), ostvarena dvanaest godina nakon njegova prethodna filma, “Izgubljenoga zavičaja” (1980).

U vrijeme “Kamenitih vrata”, igranog ostvarenja koje se izričito bavi suočavanjem sa smrću, Babaji je bilo šezdesetpet godina, što se zasigurno ne može držati dubokom starošću. No kako već više od desetljeća nije filmovao, a figurom je, izgledom i kretnjama odavao dojam osobe koja drži da je obavila svoje, opća percepcija Babaje već je tad u neku ruku bila ona slabašnoga, povijenoga djedaka koji polako, mirno i dostojanstveno kroči prema posljednjoj postaji. Iako je “Kamenitim vratima” iznenadio u smislu povratka aktivnom filmovanju, film je, oproštajnim ugođajem, isto tako i potvrdio rečeni utisak.

Uglavnom neshvaćen i slabo distribuiran, poslije češće ocjenjivan kao nepravedno zanemaren slikopis, a potom sve učestalije i kao izvrstan, čak i remek-djelo, “Kamenita vrata” su, prema svjedočenjima Babajinih prijatelja i poznanika, po mišljenju samoga autora bila njegov najbolji film.

I, činilo se, točka na i vrsnoga i značajnoga opusa koji, u pogledu kvalitete, sadrži i filmove što pripadaju vrhu svjetske kinematografije.

Utoliko veće iznenađenje bilo je kad se Babaja petnaest godina poslije oglasio novim filmom – svojim prvim cjelovečernjim dokumentarcem “Dobro jutro” (Udruga Sava, 2007.). Sniman kao svojevrstan autobiografski dnevnik Babajina života u Domu za starije i nemoćne osobe “Medveščak”, smještenom na Iblerovu trgu u Zagrebu, “Dobro jutro” je pobudilo poveliku pozornost. Između ostaloga otvorilo je 3. ZagrebDox, održan u Studentskom centru, a u travnju je, na 15. Danima Hrvatskog filma nagrađen Velikom nagradom kao najbolji film DHF-a te Oktavijanom (nagrada Hrvatskog društva filmskih kritičara) za najbolji dokumentarni film, a Babaja je tom prilikom nagrađen i Oktavijanom za životno djelo.

Babajin stvaralački elan pobuđen je uvelike inicijativom njegova bivšega studenta Tomislava Jageca, koji je i producent filma, te filmskog snimatelja Gorana Trbuljaka, koji su, uz ostale, s Babajom drugovali i po njegovu smještaju u dom. Kako u tekstu “Prije i poslije ‘Dobrog jutra'” (Hrvatski filmski ljetopis br. 62, 2010.) piše Jagec, presudan otponac Babajina oslobođenja bila je spoznaja o prije nezamislivoj jednostavnosti snimanja koju je omogućivala nova tehnologija. Shvativši da čitav film može realizirati praktički sam samcat, bez organizacijskih opterećenja kakva su prije bila neizbježna, Babaja se, s miniDV kamerom u ruci, novom izazovu prepustio amaterskim zanosom, uživajući u mogućnostima slobode, samoovisnosti i samodostatnosti.

Iako je i taj film bio distribuiran razmjerno slabo, a poslije prikazivan razmjerno rijetko, otprve je dočekan hvalospjevima. Status iznimnoga djela zadržao je i nadalje, kao spoj očite spomenute amatersko-otkrivalačke svježine s vještinom, mudrošću i iskustvom veterana. Upečatljivo prožimajući vlastitu, tipičnu svakodnevicu onemoćaloga žitelja staračkoga doma s isječcima iz svojih filmova, melankolični skeptik mladenačkoga kreativnoga entuzijazma u “Dobrom jutru” podvukao je dojmljiv umjetničko-životni saldakonti. I tako, netipično, snimio svoj drugi, ovaj puta i konačan oporučni film iako je, osokoljen tim iskustvom, razmišljao, pa i aktivno se posvetio radu na novim djelima, koja ipak nije dospio ostvariti.

U programu “Hall of Fame” zagrebačkog Dokukina KIC, koji u ovoj sezoni predstavlja žanr dokumentarnih eseja, “Dobro jutro” će biti prikazan u četvrtak, 27. veljače u 19 sati, uz slobodan ulaz. Repertoar upotpunjavaju Babajino dokumentarno-eksperimentalno-esejističko remek-djelo “Tijelo” (Zagreb film, 1965.) i uvodna riječ filmske kritičarke Višnja Vukašinović koja je o “Dobrom jutru” svojedobno zapisala: “U filmu ‘Dobro jutro’ Ante Babaja posljednji je put pogledao u krvožedne ralje sablasti poznate kao Vrijeme – širom otvorenih očiju. Dotad je smrti i prolaznosti bespoštedno izlagao svoje likove, a kada je za to došla vura, uperio je djetinje radoznao pogled u vlastiti neizbježni kraj”.

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here