O čemu je film “Kocka, bogovi i LSD” / “Gambling, Gods and LSD” (2002) kanadsko-švicarskog filmaša Petera Mettlera, koji će biti prikazan sutra, 20. ožujka u 19 sati, u Dokukinu KIC u sklopu programa “Hall of Fame”, uz najavu Ivana Ramljaka?
Naslov je doslovno odgovor, iako ne potpuno kronološki. Bogovi dolaze prvi, kocka nešto kasnije, a LSD u zadnjoj trećini. Dokumentarac tematski nije podijeljen u blokove, jer teme se iz naslova u užem i širem smislu provlače kroz dramaturgiju po naizgled random montažnom odabiru, zbog čega se na trenutke čini kao da oponaša moj algoritam na reelsima. Ali film se nimalo ne raspada zbog svoje pseudofragmentirane prirode, ostajući čvrstom cjelinom zalijepljenom stilom, vibeom i idejom o potrazi za različitim izvorima ljudske transcedencije. A nju su ljudi u drugoj polovini devedesetih nalazili tamo gdje je najviše i najmanje očekujete: u kartama, religiji i drogama.
Otuda i naslov.
Ali iako nema podjele na tematske blokove, blokova ima i oni su geografski, strogo odijeljeni s dobrim starim crnim telopima, lokacijski naglašavajući putovanje od Kanade i SAD-a do Švicarske i Indije.
Gledamo li kroz leću dokumentarne povijesti, “Kocku, bogove i LSD” zbog putopisnog okvira i ljubavi prema bizarnostima možemo vidjeti i u kontekstu mondo filma – možda govorimo o filozofskoj i poetskoj mondo produkciji, ali sami prosudite kako se sve mogu kontekstualizirati ove vinjete s putovanja svijetom: erotiku zastupaju masturbacijski gedžeti i jedan čudesni razgovor s nezainteresiranom starletom, čija se strast probudi jedino kada govori o kuhanju; trans religijske ceremonije mogao je biti snimljen i u blatnjavim selima afričkih plemena, ali Mettlerovi se likovi valjaju u košuljama po tepihu protestantske crkve; intervju sa ženom koju je zaposjeo Isus, muškarac koji čuva kosti supruge u marami, polugoli rejveri, drag queenovi i narkomani, indijski vjerski rituali sa žongliranjem vatrom i ritualnim brijanjem glava…
Ovako popisano na jednom mjestu, uistinu izgleda kao sinopsis nečega iz mondo karijere Gualtiera Jacopettija. Ali “Kocku, bogove i LSD” režirao je Peter Mettler, dokumentarist koji ne može biti dalje od senzacionalizma i komercijaliziranja šoka, švicarski maestro koji se proslavio svojim poetskim i eksperimentalnim, esejističko-intimističkim djelima, s gotovo pjesničkim promišljanjem stvarnosti kroz sliku i zvuk dokumentarne forme. Ipak, raskoš i transgresivna rubnost dijela sadržaja u “Kocka, bogovi i LSD” podsjetnik je na to da Mettler čak i kada filmski intelektualizira, ne završava u slijepoj ulici akademskog kolona, nego (srećom) ne zaboravlja zabaviti svoje gledatelje. Mettler se jednostavno zna zdravo čuditi, što je preduvjet svakog dobrog dokumentarista uzemljenog u putopisni okvir, neovisno o tome za kakve je motive i nadogradnje poslužila korištena putopisna forma.
U “Kocka, bogovi i LSD” na putovanje kreće iz rodnog Toronta, gdje je odrastao kao dijete švicarskih imigranata. Prve je filmove snimao kao tinejdžer, a onda film i studirao, istovremeno radeći različite poslove, koji su dodatno raširili njegovu znatiželju o ljudskom iskustvu, tovareći teret u zrakoplove i pomažući ovisnicima u samostanu – oboje u Švicarskoj, također na lokacijskoj listi “Kocka, bogovi i LSD”.
Rad s ovisnicima doveo ga je do teme prvog doku-filma “Scissere” (1982), s “Eastern Avenue” (1985) postavlja obrise svog introspektivno-putopisnog stila, a dio 1980-ih provodi i kao snimatelj Atoma Egoyana, jedne od zvijezda tzv. Toronto New Wavea. Godine 1989. Mettler režira svoj prvi igrani film, dramedy “The Top of His Head” (igranoj se formi vratio i 1992. s dramom “Tectonic Plates”), no ulaskom u 1990-e počinje njegov uspon i festivalska dominacija s proslavljenim, inovativnim dugometražnim dokumentarcima kao što su lov na Auroru Borealis u “Slika svjetla” / “Picture of Light” (1994), lamentacija o vremenu u “Kraj vremena” / “The End of Time” (2012) i pokušaj razumijevanja modernog ljudskog odnosa s prirodom u “Becoming Animal” (2018). Kraći je format iskoristio za eksperiment – 40-minutni “Petropolis: Aerial Perspectives on the Alberta Tar Sands” (2009), ekološki art-dokumentarac nastao po narudžbi Greenpeacea, snimio je u cijelosti iz helikoptera.
Ako se čini da u filmografiji na vremenskoj liniji od nekoliko desetljeća nije nanizao previše naslova, dobro se čini – Mettler svoje filmove priprema, snima i montira poprilično dugo, a kako mu se otvorila prilika putovati i snimati duže i detaljnije, tako su mu i minutaže rasle. Njegov najnoviji uradak “While the Green Grass Grows: A Diary in Seven Parts” iz 2025., čak je 420 minuta duga kronika čuda svakodnevnog života, zen dnevnik, eksperimentalni memoar i magnum opus inspiriran smrću majke, koji nas vodi na veliko interkontinentalno putovanje od Kanade i Kanara preko SAD-a do Kube. Ovo je Mettlerov dosad najambiciozniji pothvat, a iako se čini da je svaki njegov novi film jedan veliki korak u novi teritorij, povezan potpisom stila i duha, upravo je “Kocka, bogovi i LSD” bio njegov prvi autorski landmark, prijelomni epski pothvat koji je rezultirao lirskim.
Recimo to jezikom filmofilije: ako je “While the Green Grass Grows” Mettlerovo “Drvo života” / “The Tree of Life” (Terrence Malick, 2011.), onda je “Kocka, bogovi i LSD” bio njegova “Tanka crvena linija” / “The Thin Red Line” (1998), audiovizualna lirika iza koje stoji guranje granica: dvogodišnja produkcija i čak 55 sati snimljenog materijala zgusnutih u 180 minuta dugu meditaciju o ljudima i njihovoj potrebi da pobjegnu od sebe.
Mettler bježi tako da trči ususret tuđem bijegu, s kamerom koja pokušava uhvatiti atmosferu, poruku i pouku, potpisujući nešto što je u osnovi road movie, samo drugačiji, genijalno drugačiji. Film koji je asocijativno informativno novinarstvo, koliko i simboličko doku-slikarstvo, ali prije svega iskustvo. “Kocka, bogovi i LSD” je hipnotički dokumentarac koji vas na tri sata usisava u paralelni sanjivi svijet sazdan od nekoliko različitih svjetova, poznatih, nepoznatih, katkad potpuno banalnih, ponekad na rubu halucinacije, zagrljenih plaštom intelektualne radoznalosti i zaigranosti.