Američke redateljice Lynne Sachs i Deborah Stratman posjetile su 1990-ih različite dijelove svijeta, oblikujući snimke koje su tim prigodama načinile u dokumentarne filmove fragmentarnih utisaka. Sachsin film “U kojem je smjeru istok: Bilježnice iz Vijetnama” / “Which Way is the East: Notebooks from Vietnam” (1994) i Stratmanin “Od Hetty za Nancy” / “From Hetty to Nancy” (1997) reprezentativni su primjeri eksperimentalnog haranja prostorom utkanog u američku školu promatranja, ako se tako može opisati ostavština nezavisnih filmaša kao što su James Benning, Jonas Mekas i nekolicina drugih.
U takvom autorskom potezu, važno je primijetiti da je pristup filmskom radu žena iza kamere ipak obilježen novim pečatom, već zbog toga što okolina koju bilježe na njih ipak reagira drugačije nego na muškarce. Specifična slika ženskog oka upisana je u više slojeva ova dva danas već kultna, lektirna filma uvrštena u periodični program “Hall of Fame” Dokukina KIC, koje je moguće pogledati danas, u petak, 6. veljače u 19 sati, uz uvodnu riječ filmske kritičarke Sare Simić.
Lynne Sachs već naslovom svoga filma daje naslutiti problematično nasljeđe pitanja toga tko je norma, a tko egzotičan u podjelama svijeta na zapad i istok. “U kojem je smjeru istok: Bilježnice iz Vijetnama” dokumentacija je Vijetnama iz perspektive redateljice i njene sestre Dane, autorice i novinarke (Lynne je pak i afirmirana pjesnikinja). Glasovi sestara izmjenjuju se u offu, no film prezentira i upravni te neupravni govor lokalnih stanovnika, posebno žena, koje posjetiteljicama opisuju stvarnost koju žive. Što u opservacijama sestara, što u ispovijestima koje prikupljaju česte su reference na Vijetnamski rat, koji je na tom području u tom trenutku, uostalom, završio tek prije nekih dvadeset godina.
U Sachsinom filmu spajaju se interes za duhovnom istinom predjela, ako takva postoji, s neposrednim društvenim životom. Iz kadrova posvećenih izmjenama svjetlosti, repetitivnim kretnjama u molitvi i obrisima fizičkog prostora radije nego njegovim čistim predodžbama, izranja ritualni Vijetnam opterećen slojevima nasljeđa – budističkim, kršćanskim, komunističkim. Međutim, redateljičina perspektiva posebno je vrijedna zbog razmjene s lokalnim ženama koju dozvoljava. Onda pa i danas, za vjerovati je da američkog gledatelja osobito može fascinirati povratna informacija o tome kako Vijetnamci vide Ameriku i Amerikance (Amerikanke) – “Tamo su svi bogati i posao dobro ide”, no čude ih žene koje u tridesetima i dalje nisu udane.
“Od Hetty za Nancy” Deborah Stratman okuplja totale islandskih pejzaža i poneki prizor rada ljudi, poput bavljenja ovcama i izlova ribe, s dnevnikom izvjesno mlade Hetty koja je sredinu posjetila početkom 20. stoljeća. Njeni zapisi čitani na pozadini suvremenih slika Islanda istovremeno su pisma prijateljici Nancy, svakodnevne opservacije međuljudskih interakcija, uglavnom također u ženskom svijetu – onoga Hettine druge prijateljice, učiteljice Masije koja ondje boravi sa svojim učenicama. Izravnost i otvorenost Hettinog autorskog glasa čini da on djeluje dječje, proizvodeći humor načinom na koji Hetty secira društvene konvencije i pretpostavljene intencije.
Narativ uspostavljen njenim pismima razbija sloj drugih tekstova uključenih u film: zapisa o životu na Islandu u 18. i 19. stoljeću te lokalnom reljefu, flori i fauni, osobito prirodnim katastrofama koje stanovništvo kroz povijest stalno treba prevladavati, kao i zapisa o povijesnim zbivanjima. Ovo područje poharali su u 17. stoljeću alžirski pirati, čije zarobljenike je naposljetku otkupio danski kralj, a moguće je saznati i ponešto o lisicama i ledu Islanda. U trenutcima kad višeslojno pripovijedanje pauzira, Stratman na prostrane krajolike Islanda montira uznemirujuću, neprijateljski intoniranu ambijentalnu glazbu kojom osporava veličinu čovjeka naspram surovosti cjeline ekosustava.
Promijenivši povijest dokumentarnog roda, oba filma na zasebne, ipak povezane načine daju misliti o tome kako pristup prostoru može biti političko pitanje, opterećeno postojećim kulturološkim pa i klasnim iskustvom. Istovremeno, ovakve razlike u početnim pozicijama prilika su za otvaranje novih modusa prikazivanja i pripovijedanja te usložnjavanje postojećih priča o prostoru i ljudima. Kao fascinantna putovanja u prošlost i dalje egzotiziranih prostora, Islanda i Vijetnama, “U kojem je smjeru istok: Bilježnice iz Vijetnama” i “Od Hetty do Nancy” estetski su, pripovjedno i antropološki važne stanice u povijesti gledanja i promišljanja kretanja i akumuliranja znanja.