Netflixov serijal “Last Chance U” (2016. -) od sljedeće godine ulazi u petu sezonu emitiranja. Podatak je to impresivan sam po sebi, jer u televizijskom svijetu nabrijanih gladijatorskih okršaja za svakog gledatelja, jučerašnje kritičarske lovorike i eksplozija reakcija na društvenim mrežama ne vrijede previše. Za pojedince manje upoznate s “LCU-om”, dovoljno je za početak reći da se radnja vrti oko momčadi sveučilišnog, junior college footballa (američki nogomet). Neka vas taj podatak ne odvrati od gledanja, jer kvalitetom “Last Chance U” spada u sam vrh sportske dokumentaristike. Protekle dvije sezone pratili smo dogodovštine igrača i osoblja East Mississippi Community Collegea, dok se treća i najnovija četvrta, fokusirala na kanzaški Independence Community College. Nimalo slučajno, uzde oba programa drže karizmatični treneri, zapravo glavni protagonisti serijala koji manje-više diktiraju zbivanja ispred objektiva kamere – Buddy Stephens (prve dvije sezone) i Jason Brown (posljednje dvije) jezičavi su, naprasni, larger than life i od producenata dobro prethodno skautirani likovi, koji su od “Last Chance U-a” napravili monstruoznu franšizu. Naravno, u realnim dokumentarističkim okvirima, ali o kojoj itekako bruje društvene mreže i cvatu prigodni memeovi. Show kojeg kao i pripadajuće trenere neki vole mrziti ili mrze voljeti, tradicionalno je produkcijski besprijekorno ispoliran, no “LCU” ipak najviše sjaji izvan podija holivudskog bravada svojih trenerskih alfa mužjaka, prije svega osobnim, angažiranim portretima igrača i osoblja, kao i turbo zanimljivim, dinamično montiranim sažecima utakmica koje često nose zdravstveni pa i životno ugroženi rizik.

Četvrta je sezona s redateljske strane donijela određene promjene, pa je upražnjeno mjesto koredatelja umjesto dosadašnjeg starosjedioca Adama Ridleya popunio njegov američki kolega Luke Lorentzen, poznat po više nego zapaženom ovogodišnjem dugometražnom dokumentarcu “Midnight Family” (2019). Pridružio se tako Lorentzen Gregu Whitleyu, autoru najviše pojedinačnih epizoda “Last Chance U-a”. Serijalu koji više nema početni luksuz skrivanja iza obližnjeg kukuruzišta – hajp jednog od najgledanijih filmskih sadržaja ovakve vrste toliko je uzeo maha da je lokalna zajednica već odavno upoznata s datumom dolaska filmske ekipe u grad, klinci koji pristižu u Independence svjesni su ili bar imaju u glavi okvirnu pretpostavku predstojećeg cirkusa; i što je najvažnije, protivnici su televizijskim šminkerima čak mjesecima ranije nabrijani udijeliti pokoji udarac više od uobičajene norme. Kad događaji izvan terene postanu važniji od sporta… Pa, pretpostavljate, to nikada ne može biti dobro, osim za good for TV drama zadovoljenje apetita prosječnog gledatelja koji ne žele zagledati dublje ispod haube.

Premijerna epizoda “LCU-a”, zajedno s ostalih sedam četvrte sezone emitirana je prije nepuna dva mjeseca na Netflixu. Dosad je prokletstvo druge sezone značilo oproštaj od konkretnog sveučilišta u fokusu, a razloge treba potražiti u pregolemom križu ispod kojeg nastaje “LCU”. Kad pod jednim krovom objedinite ogroman broj mladih, još uvijek nezrelih osobnosti koji sportom pokušavaju anulirati nesređene obiteljsko-ekonomske situacije i konstantnu prisutnost TV-kamera, dobijete – hm, jel’ kaos prejednostavna riječ? Nimalo produktivnim uvjetima i (ne)željenoj pozornosti medija i smećegovorećih klinaca iz protivničkih tabora, pridružite glavnog trenera I don’t give a fuck Jasona Browna, planine od čovjeka bez dlake na jeziku i ne pretjerano uspješnog psihologa… Uglavnom, vidite gdje sve ovo vodi.

Kako to već obično biva u dvogodišnjim sveučilišnim programima, promet igrača/protagonista konstantan je i ubrzan. Tako je većina igrača Independence Community Collegea iz prošle sezone napustila Kanzas i aterirala na prestižnija četverogodišnja D1 sveučilišta. Konačni cilj je, naravno, mjesto na NFL rosteru i rješavanje financijske egzistencije. Neće odmoći ni rezervni plan diplome u rukama, jer ovi mladići uglavnom dolaze iz obitelji čiji pripadnici nikad nisu zakoračili na sveučilišni kampus. Takav je prošlogodišnji zapaženi protagonist Bobby Bruce, koji se u Kanzas vraća nakon kratkotrajnog boravka u zatvoru. Takav je i Kailon Davis, novo lice u seriji, stokilaški gigant iz ljubavlju natopljene obitelji, koji će spasonosnu kartu iz geta tražiti pod cijenu vlastitog zdravlja (potres mozga). Za osobnost sušte suprotnosti, zadužen je toksičnim ponašanjem problematični, nikad zadovoljni svileni quarterback Malik Henry, još jedan povratnik iz treće sezone, čije se najnovije ukazanje većini suigrača neće pretjerano svidjeti. Svi oni, pedesetak plus igrača, školske obveze pokušavaju pregurati kampanjski, u zadnji trenutak, preko one stvari, puževim korakom, slovkajući – ponekad i doslovno. Ovdje, između ostalih, glas razuma u pustinji daju profesorice LaTonya Pinkard i Heather Mydosh. Često i u ulozi psihologa – rijetko se viđa takva predanost poslu i strpljivost, strpljivost prije svega!

Uspješno tražiti slojevitost, empatiju i drugu stranu medalje kad svi početni pokazatelji upiru u suprotnom smjeru; i sve to odraditi sa stilom, zalijepiti gledatelja za stolicu jer je, brate, zanimljivo i dinamično – to, bome, mogu samo majstori.

Nakon prošlogodišnje pobjedničke i posve iznenađujuće sezone ICC-ja, ovo je trebala biti godina potvrde i nadogradnje za karizmatičnog, ali posve nepredvidljivog trenera Jasona Browna. Umjesto toga, mnogi su četvrtu sezonu “LCU-a” proglasili noćnom morom, neki i freak showom, prožetim sveopćim gubitkom kontrole na svim frontama. Browna umjesto na terenu, gotovo češće vidimo u izvanškolskim aktivnostima, pacanog u jacuzziju s cigarom u ustima, samozadovoljnog, promatrajući vlastiti odraz nabildane popularnosti. Čovjeka kojeg ili volite ili mrzite – a on, čini se, pronalazi svoje zadovoljstvo hraneći se energjiom potonjeg – u dobrom postotku kadrova gledamo s čašicom žestice u ruci. Težak je život trenera sveučilišnih football momčadi, jel’te. Pogotovo kad iz tjedna u tjedan gubite utakmice. A Brown ih je, bogme, ove sezone izgubio posvemašan broj. Izgubio je u konačnici i više od toga.

“Stvari su možda prestale biti zabavne nakon prve sezone”, napisali smo prošle godine u recenziji treće sezone. I dalje je tome tako, subliminalne poruke serije/društva nisu nezanemarive: crnim mladićima sport je jedina garancija sveučilišne diplome, eksploatacija klinaca i gotovo svaka vrsta nasilja dopuštene su dok nam god živi živi rezultat, zdravstveni rizik opravdani je tradeoff rešetkama lokalnog kazamata. I opet – stvari nisu baš tako jednostavne. Tko je mogao predvidjeti sličan armagedonski kaos začinjen fizičkim obračunima, optužbama za krađu i razbijanjem inventara, beštimanjem trenera rivalskih sveučilišta, nevjerojatnim nizom ozbiljnih-ozbiljnih ozljeda, pa i sportskim sunovratom ICC-ja… Kvaka privlačnosti “Last Chance U-a” leži upravo u izbjegavanju retuširanja stvarnosti, ali i odbijanju oslikavanja iste tek dvodimenzionalnim kistom. Upozoravanje na zdravstvene opasnosti bavljenja američkim nogometom, jedna je od takvih odluka. Uspješno tražiti slojevitost, empatiju i drugu stranu medalje kad svi početni pokazatelji upiru u suprotnom smjeru; i sve to odraditi sa stilom, zalijepiti gledatelja za stolicu jer je, brate, zanimljivo i dinamično – to, bome, mogu samo majstori. Zato je “LCU” još uvijek kvalitetan komad dokumentarnog programa.

PREGLED
"Last Chance U", 4. sezona

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here