Kako je broj pretplatnika i utjecaj Netflixa s godinama eksponencijalno rastao, tako je i potreba za originalnim sadržajem i kontrolom istoga postajala sve veći prioritet čelnika najvećeg svjetskog streaming servisa. Akumuliranje originalnog kataloga pretvorilo se u misiju najvećeg mogućeg značenja, pa Netflix u posljednje vrijeme troši sve manje resursa na content van svojih zidina. Takva uzmi ili ostavi situacija nije oduvijek bila na snazi, dovoljno se teleportirati u 2015. godinu kada se Netflixov originalni dokumentarni program doslovce mogao izbrojati na prste jedne ruke. Sve to mijenja se već sljedeće godine dolaskom nekoliko serija različitih tematskih obuhvata, među njima i prve sportske, “Last Chance U” (2016. – ), javnosti poprilično anonimnih američkih autora Grega Whiteleya i Adama Ridleya. U tri sezone trajanja serijal je opravdano pridobio vojsku obožavatelja, autorski dvojac izašao je iz sjene anonimnosti, a i sam “Last Chance U” – sada neupitni doku-sportski flagship streamig diva – dobio je zeleno svjetlo ulaska u četvrtu sezonu. Nesumnjivo indikativna činjenica s Netflixove strane, u svjetlu recentne i sve češće sječe serijskog programa, dosad nekarakteristične za ovu kuću. 

Autori “Last Chance U-a” nisu skrivali inspiracijske korijene u kultnom, ali od šire javnosti podcijenjenom “Friday Night Lightsu” (2006. – 2011.) Petera Berga, koji kroz slojevite likove i inteligentnu dramu odaje počast strastvenoj tradiciji srednjoškolskog footballa ruralnih američkih krajeva. Američki nogomet – football – i ovdje je u centru pažnje, s glavnom razlikom da u seriji pratimo nekoliko godina starije mladiće s dvogodišnjih veleučilišnih programa. Dva gradića prethodnih sezona “LCU-a” – Scooba, Mississippi; Independence, Kansas – vuku i sličnu navijačku priču, premda u nešto razvodnjenijem obliku, obzirom da se radi o već poodraslim pojedincima kojima je cilj odraditi pokoru nižerazrednog Vratnika i vratiti se među reflektore punokrvnih D1 sveučilišta. Otud potječe i naslov serijala: last chance, kao posljednja šansa talentiranim igračima koji su zbog niza neprilagođenih razloga morali napustiti matično sveučilište i sreću bili prisiljeni tražiti na neglamuroznijim koordinatama junior collegea.

Ako je prva sezona premašila sva očekivanja svježinom pristupa, produkcijskom ulaštenošću i silnom dinamikom događaja ispred kamere, druga se više bavila samosvjesnim demonima pubertertski naglo propupale popularnosti, nestrpljivo čekajući neumitni kraj balade. Posljednja, treća, povratak je starim korijenima, potrebni hard reset i startanje od nule, barem u smislu novog settinga, tisuću i jednog obećanja mirisa novog auta, ako već ne i bijega od konstantne drame na tragu TV sapunica. Razlika je i u rezultatskim očekivanjima, gdje su se East Mississippi Community College Lionsi trenera Buddyja Stephensa, svake godine borili za naslov državnog prvaka, dok su kanzaškim Gusarima, Independence Community College Piratesima iz treće sezone, pobjede više izuzetak nego pravilo. Dolazak novog trenera, Jasona Browna, iskusnog no nosense journeyman trenera rođenog u Comptonu, pretumbat će stvari i promijeniti mentalitet gubitničke momčadi, nabolje. Naravno, ne bez poderanih glasnica i povišenih tonova. Ipak je ovo “Last Chance U”.

Da revolucija jede svoju djecu, a i glavne protagoniste, na svojoj koži osjetio je upravo glavni trener Buddy Stephens, staturom zastrašujuć i opakom jezičinom blagoslovljen trener EMCC Lionsa, koji je u samo (prve) dvije godine emitiranja od cijenjenog i trofejnog trenera postao svojevrsni internetski meme, zahvaljujući brojnim scenama nekontroliranog bijesa usmjerenog prema svojim igračima i osoblju. Autori i Netflix su, naravno, računali s dozom dobre stare good for ratings drame, ali stvari su protivno volji svih protagonista vrlo brzo izmaknule kontroli, u vidu loših međuljudskih odnosa, ali i goleme mete s logom Netflixa na leđima igrača, često žrtvama metafilmskog zadirkivanja suparničkih igrača. Toliko brzo je cijela priča poprimila ružne tonove, da je potkraj druge sezone, dobri duh veleučilišta te vječno staložena i podržavajuća akademska savjetnica Brittany Wagner, digla sidro i napustila radno mjesto tampon zone između igrača i ostalog trenersko-školskog osoblja. Isto su napravili i producenti, ocijenivši priču iz Mississippija završenom i potrebu pronalska nove, pogotovu u svjetlu sve nervoznijeg Stephensovog reagiranja na filmsku ekipu. 

“Last Chance U” i dalje je serija na koju je i prekaljenim veteranima ovog footballskog tornada u nastavcima, teško ostati ravnodušan. S razlogom.

I treća sezona slijedi dobitnu dramaturšku kombinaciju prethodnih dviju: same utakmice praćene s desetak različitih kamera dinamičko su srce cijelog serijala, na kojeg se nadovezuju osobne ispovijesti igrača i osoblja, odnosno prateći događaji unutar zgrade veleučilišta i pripremnih treninga pred utakmicu. Whiteleyu i Ridleyu nesumnjivo je stalo do dobrobiti svojih protagonista – igrača pogotovo, pa je važan fokus stavljen na razbijanje predrasuda oko važnosti obrazovanja afroameričkih studenata-sportaša, jer najveći postotak današnjih igrača neće ni pomirisati svlačionicu NFL-a. Kao utješna nagrada ostaje im tek (s)veučilišna diploma, ali kad imate dvadesetak godina, teško da ćete s naročitom predanošću slušati savjete starijih i iskusnijih.

Događaji iz “Last Chance U-a” preslika su današnjeg užurbanog modernog društva s određenim američkim specifičnostima. Starije džombe protagoniste serijala vjerojatno bi nazvali privilegiranim pizdekima s mikrosekundnim attention spanom, kojima je samo atletsko umijeće osiguralo priliku kakvu većina njihovih vršnjaka nikada neće doživjeti. Umjereniji znaju – umjerenije i trezvenije, pa će u “LCU-u” osim rasnih sportskih uzbuđenja napipati itekako prisutan podtekst rasne, socijalne i ekonomske nejednakosti modernih Sjedinjenih Američkih Država. Poput slučaja nadarenog, ali problematičnog, drskog i mušičavog quarterbacka Malika Henryja, kojeg je lako mrziti s patronizirajućom strašću. A opet, takvi mladi Afroamerikanci – mnogo je sličnih slučajeva i u serijalu – često su već u tinejdžerskim godinama prisiljeni vizirati all or nothing kartu izlaska iz geta. Glazba ili sport. Sport ili glazba. Opcija obrazovnog plana B u praksi jednostavno nije realna, dok neuspješni povratak kući znači borbu za preživljavanje. Doslovnu, kao izbjegavanje akumuliranja prostrijelnih rana – doslovnu. Pojedi ili budi pojeden. Bijeli mladići s takvim stvarima nemaju problema, ili imaju neusporedivo manje. Njihov pričuvni položaj sazdan je od pruća kastinske, ekonomske naravi, ne doslovne životne ugroženosti uvjetovane rasnom pripadnošću. We talkin’ ’bout practice u situaciji neljudskih pritisaka na leđima jednog 19-godišnjaka?

Možda su stvari prestale biti zabavne nakon prve sezone; možda je i špranca vječno napižđenih očinskih figura i klinaca s amputiranim osjećajem na podražaje već postala polako predvidljiva. No, “Last Chance U” i dalje je serija na koju je i prekaljenim veteranima ovog footballskog tornada u nastavcima, teško ostati ravnodušan. S razlogom.

PREGLED
"Last Chance U", 3. sezona

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here