Iako nakon smrti bliske osobe, konačne i nepromjenjive životne činjenice, svatko ima pravo žalovati na svoj način, onako kako osjeća, ožalošćeni nerijetko ćute implicitnu obvezu žalovati onako kako nalažu društveni običaji. Jer ako tugu ne pokažeš na taj i taj način, kako se očekuje, onda zapravo i nisi tužan.

Četrdesetpetminutni dokumentarni film “Te smo noći pali” / “The Night We Fell” / “Den nat vi faldt” (2018) Dankinje Cille Hannibal gore rečeno ne tematizira izravno. No dokumentirajući dijelove života svoje majke nakon što je njezin suprug, redateljičin očuh, 2014. godine slomio vrat nesretno pavši niz stube, neizbježno se dotiče i tog pitanja.
“Nije li umjetnost uvijek terapija za umjetnika?” retorički pita Ingmar Bergman u arhivskom isječku umetnutom u cjelovečernji dokumentarac “U potrazi za Bergmanom” / “Searching for Ingmar Bergman” / “Ingmar Bergman – Vermächtnis eines Jahrhundertgenies” (2018) Margarethe von Trotte, Bettine Böhler i Felixa Moellera što se na ovogodišnjem ZagrebDoxu prikazuje u programu Poznati o poznatima. Bergmanovo pitanje istovremeno je i odgovor, a “Te smo noći pali” bez dvojbe jest ponajprije terapijsko ostvarenje, kako za kći, tako i za majku, jedan od načina za zajedničko provođenje vremena u teškim časovima, uz zanimaciju što ostavlja dojam obavljanja posla koji ima i neki zaseban smisao.

Tema je intimna, vrlo osobna, jedna od onih nad kojima se nadvija pitanje zašto ih dijeliti s javnošću, zašto nevoljne trenutke kojih se protagonisti neće sjećati sa zadovoljstvom, iznositi izvan intimnog kruga povjerenja. S druge strane, čime se bolje umjetnički baviti – u ovom slučaju filmski, odnosno dokumentarno – ako ne onime što se autora duboko tiče. I Bergman je, je li – kao i mnogi drugi velikani – snimao filmove o sebi, samo što je intimu umatao u fikcijske slikokaze. Kći i majka Hannibal odlučili su tako kako jesu, ostvarujući i time pravo žalovanja na svoj način.

Cille Hannibal majku Matte snima u običnim životnim situacijama – nema prizora sprovoda, ostavinske rasprave ni sličnih događaja u koje bi naglašenije bile uključene druge osobe – onima u kojima se nosi sama sa sobom i svojom tugom, razgovarajući gdjekad s kćeri, ispred ili iza kamere. Probrani prizori nižu se, više-manje, onako kako ih donosi život, bez dramskih uspona ili silazaka, ubrzanja ili usporavanja, bez pripovjednih napetosti ili neizvjesnosti. Drama se zbiva u majci, koja svoje dvojbe i misli gdjegod izgovara naglas, a počesto i ne. Kći filmašica ne nastoji zarovati, izazvati, proizvesti burnu emocionalnu filmsku atrakciju. Spremna je i na neatraktivan film, ako ga okolnosti učine takvim. No istovremeno pozorno osluškuje što je u ponudi, što će se samo oblikovati, što će se izbistriti kao mogući motiv, tema, poanta, smisao. Vrijednost koja će taj načelno kućni, obiteljski film – izveden, ktomu, kao svojevrstan, rahlo organiziran dnevnik u kojem se autorica, pripovjedačica, glasom u offu izravno obraća majci – učiniti djelom čiji izlazak iz kuće ima neko opravdanje višeg reda. Prateći majku kroz oblike i faze tugovanja, od udovičine potrebe da gustim rasporedom aktivnosti odvrati misli s nesreće, preko želje da odbaci sve što će je podsjećati na milog pokojnika i poriva za samotnim odlaskom u planine, do spoznaje o tome da ni sama ne može odrediti kako se osjeća, niti kako bi se trebala osjećati, Cille Hannibal doista pronalazi srce i dušu filma.

Razmjerno skroman i jednostavan, možda odveć usporen i statičan film, “Te smo noći pali” u malim potezima kroz pojedinačno stiže do univerzalnoga. Dostojanstveno, nepretenciozno i nježno iznalazi način da još jedanput, nesuvišno, iskaže drevnu istinu, a ostvaruje i neku vrstu zenovskog prihvaćanja i pomirenja.

Prepričano, riječima pribilježeno, zvuči banalno i izlizano. No u filmu se to ne izriče, nego se strukturom, nijansiranjem, ritmom, koloritom, glazbom, šumovima, izborima uvrštenoga i izostavljenoga i ostalime, dočarava i sugerira. Stoga, možda i griješimo u tumačenju, mada se metafore čine vrlo čitljive. Osobito okvirne – retorički privilegirane, zar ne? – snimke jata ptica što se leteći, kao crne točke na čistini modrobijeloga neba, premeću u razne forme, sve u skladnom, lijepom, fascinantnom, a nepredvidljivom tijeku. Posrijedi je konstatacija, misao o životu kao neprestanom previranju, o tome da je svaki svršetak novi početak. Čuli smo to bezbroj puta, trebamo li još jedanput? Zašto ne, ako je dostojno uobličeno. Uostalom, koliko god puta to čuli, i koliko god smatrali da već znamo, sa suštinom te činjenice svaki put se, u novoj situaciji koja nas s njome suoči, susrećemo iznova, možda nimalo spremniji nego prethodni put.

Razmjerno skroman i jednostavan, možda odveć usporen i statičan film, “Te smo noći pali” u malim potezima kroz pojedinačno stiže do univerzalnoga. Dostojanstveno, nepretenciozno i nježno iznalazi način da još jedanput, nesuvišno, iskaže drevnu istinu, a ostvaruje i neku vrstu zenovskog prihvaćanja i pomirenja.

PREGLED
"Te smo noći pali" / "The Night We Fell" / "Den nat vi faldt"

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here