U gledateljskoj povijesti svakog filmoljupca i filmaša zacijelo postoji onaj film koji je otvorio bezdan i presudno utjecao na buduće filmofilsko-filmaško opredjeljenje. Ostvarenje koje je dotad normalnoj mladoj osobi koja je, kao i svi drugi, povremeno gledala filmove i odlazila u kino, otkrilo čudo filma. Prekretnica koja joj je obznanila da film nije tako neka zgodna umjetnost što gdjekad dobro posluži da se zabavno provede vrijeme, nego da može biti impresivno djelo s kojim komuniciramo na razini na kojoj nismo komunicirali ni sa čim drugim. Za njemačku redateljicu Margarethe von Trotta taj je Rubikon bio “Sedmi pečat” (1957) Ingmara Bergmana, na koji su je, veli, gotovo protiv njezine volje, na početku 1960-ih poveli njezini pariški prijatelji. Nakon toga, za Margarethe veličanstvenog iskustva, odlučila se baviti filmom. Norveška glumica Liv Ullman, koja će poslije glumiti u deset Bergmanovih filmova, biti mu nevjenčana supruga i postati majka jedne njegove kćeri, prosvjetljenje je doživjela vidjevši Šveđaninovu “Večer komedijaša” (1953).
“U potrazi za Bergmanom” / “Searching for Ingmar Bergman” / “Ingmar Bergman – Vermächtnis eines Jahrhundertgenies” (2018), suredateljski pothvat Margarethe von Trotta, Bettine Böhler i Felixa Moellera, jedan je od dva prošlogodišnja cjelovečernja dokumentarca o švedskom redateljskom velikanu Ingmaru Bergmanu (1918. – 2007.) snimljena u povodu Bergmanove godine, tj. stote godišnjice njegova rođenja. Oba su premijerno prikazana na prošlogodišnjem festivalu u Cannesu. “Bergman: Jedna godina, jedan život” / “Bergman: A Year in a Life” / “Bergman – ett år, ett liv” (2018) Šveđanke Jane Magnusson potom je osvojio nagradu Europske filmske akademije kao dokumentarni film godine, von Trottin film zasad se čini, a možda će i ostati, njime natkriljen.
Magnusson uistinu jest snimila usredotočenije, bogatije, življe i zgusnutije ostvarenje nego von Trotta, no retrospektivno biografski osvrt potonje autorice nesumnjivo jest (još jedan) zanimljiv prilog moguće nedoglednom filmaškom bavljenju Bergmanom. Dok Magnusson žarište zrakanja o velikanovoj karijeri i privatnom životu pronalazi u za nj iznimno plodnoj 1957. g., von Trottina družina ne polazi ni od kakva čvršćeg uporišta, već kao da se prepušta spontanom meandriranju, donekle, neusiljeno vođenom von Trottinim prisjećanjima, tj. njezinom tanašnom povijesti s Bergmanom. To je ponajprije povijest njezina intimna osjećaja Bergmanove umjetničke veličine i utjecaja što ga je na nju izvršio svojim djelom. Dok “Bergman: Jedna godina, jedan život” žustro nastoji, i uspijeva, čvrsto uhvatiti gledatelja i malne ga vitlati burnim labirintima teritorija Bergman, “U potrazi za Bergmanom” otvara se opuštenom, jednostavnom, no upečatljivom osobnom posvetom von Trotte “Sedmom pečatu”. Redateljica – ona nas, kao intervjuerka, i vodi kroz film – prepričava početak tog filma, stojeći na plaži na kojoj je ovaj snimljen, uz kadrove iz Bergmanova filma prepletene s njihovim današnjim citatima, bez glumaca, sve u prirodnom mrkoplavom koloritu bergmanovske prijeteće, a opet lijepe i uznosite bezizlaznosti. Prisnost, poetičnost, izraz duboke ljubavi, lako su i namah uspostavljeni.
Iako će princip neobveznog pabirčenja i provizornog lutanja ovamo-onamo, prostorom i vremenom, postupno uroditi dojmom svojevrsnog rasplinjavanja cjeline, posrijedi je tečan, lako gledljiv doprinos mozaiku ‘misterija Bergman’.
Nenametljivo osobna priča sad već vremešne i primjereno godinama i iskustvu zanesene poklonice nastavlja se nepretenciozno iznesenom zgodom o tome kako je von Trotti Zlatnoga lava u Veneciji 1981., za film “Olovno vrijeme” (1981), uručila upravo Liv Ullman, Bergmanova glumica, što je za von Trottu imalo osobitu emocionalnu težinu. Ekipa ovoga dokumentarca posjetit će, u raznim gradovima Europe – Parizu, Madridu, Oslu, Stockholmu, Műnchenu… – i dakako, na Bergmanovu ljubljenom utočištu, otoku Fåröu, znamenite filmaše (Carlos Saura, Olivier Assayas, Ruben Östlund…), Bergmanove suradnike (glumice Liv Ullman, Gunnel Lindblom, Rita Russek, skripterica Katinka Faragó…) i rođake (sin Daniel Bergman, unuk Halfdan Ullmann Tøndel…), mnogi od njih reći će ponešto zanimljivo, inteligentno i pamtljivo. Margarethe von Trotta doima se šarmantno i iskreno zainteresirano, vlada materijom i uistinu sluša sugovornike, odnosno zbilja razgovara s njima, a sve je popraćeno i prošarano ležerno, ali valjano upletenim isječcima iz Bergmanovih filmova i arhivskim snimcima samog golemog fantoma – kako ga, s poštovanjem, naziva Jean-Claude Carrière – na setu ili tijekom kakvog intervjua.
Iako će princip neobveznog pabirčenja i provizornog lutanja ovamo-onamo, prostorom i vremenom, postupno uroditi dojmom svojevrsnog rasplinjavanja cjeline, posrijedi je tečan, lako gledljiv doprinos mozaiku misterija Bergman, ako ćemo ga takvim poimati, ugođen u privlačnom, dobro pogođenom tonu vedre, zdravorazumske sjete, čija je nositeljica, bit će, Margarethe von Trotta. Da ga nema, vjerojatno ne bi nedostajao, no budući da je tu, ne treba ga odbaciti.
