Nakon Josipa Lukića, evo na Dokumentarnom još jednog pojedinca iz kategorije nismo vas odavno vidjeli na sajtu. A jesmo, i neka smo, inflaciju dobrih razgovora i domaćih autora potpisujemo odmah. Siščanin s trenutnom zagrebačkom adresom, Goran Dević, na minulom je ZagrebDoxu predstavio svoj najnoviji, prema vlastitim riječima vjerojatno i najznačajniji film dosadašnje karijere. “U ime Republike Hrvatske” (Petnaesta umjetnost, 2019.) kroz sudbinu i dominirajuće snimke sa suđenja, gledatelja upoznaje sa sudbinom 49-godišnjeg Markom Franciškovića, radikalnog euroskeptičnog političkog aktivista, koji je 2013. godine, nakon Facebook prijetnji bivšem ministru policije Ranku Ostojiću, prisilno hospitaliziran na psihijatrijski odjel Zatvorske bolnice u zagrebačkoj Svetošimunskoj ulici. Sljedećeg dana Franciškoviću su plavci pokucali na vrata, pronašavši arsenal ilegalnog oružja, za koji je ovaj izjavio da nikad nije bio upotrijebljen te da se radi o ratnim trofejima. Devet mjeseci kasnije, glavni Devićev protagonist pušten je iz bijelog zatvora, s novom dijagnozom koja pobija prvotnu, odnosno da se u Franciškovićevom slučaju radi o psihički zdravom pojedincu.

Do svojeg glavnog junaka Dević je došao tražeći osobu koja je, po njegovim riječima, za svoju političku ideju bila spremna dovesti u pitanje život druge osobe. Povod je bio dokumentarac o Gavrilu Principu, kojeg mu je ponudio Sarajevo Film Festival. U isto vrijeme s Andrejem Nikolaidisem radio je na scenariju igrano-dokumentarnog filma “Što da se radi?”. I baš je Nikolaidis na YouTubeu pronašao snimku pokušaja radikalnog predizbornog predstavljanja Marka Franciškovića na HTV-u. Tamo su ga prekinuli zbog rečenice “Mi živimo u lopovskom režimu i dok ja vama ovo govorim oni nas kradu”. Nikolaidis je smatrao Marka idealnim glumačkim kandidatom igranog dijela njihovog scenarija, jer mu zbog elokvencije i političke direktnosti praktički ne treba pisati replike.

Hrvatski dokumentarist zatim je pokušao kontaktirati Franciškovića, ali neuspješno. Sve dok listajući telefonski imenik, napokon nije uspio doprijeti do Markovog uca. Potrošio je Dević dotad sve moguće Franciškovićeve imeničke – imenjake. Otac je obznanio da mu se sin nalazi u psihijatrijskom pritvoru u Svetošimunskoj, i to zbog ilegalnog posjedovanja oružja. U tim okolnostima Dević je na jedvite jade pronašao put do Marka, ponudivši mu ubrzo ulogu u filmu “Što da se radi?”. Francišković pristaje, ali uz prijedlog za dokumentarno snimanje događaja kroz koje upravo prolazi. Robert Tomić Zuber kao HRT-ov urednik sredio je Deviću pristup sudnici. I onda, kako sam autor kaže, ni praktički tjedan dana nakon upoznavanja s glavnim protagonistom, uspio je snimiti najluđu stvar u životu – suđenje Marku Franciškoviću. HRT i Sarajevo Film Festival u međuvremenu su nakon suđenja izašli iz projekta dokumentarca o Gavrilu Principu, pa je Dević sa snimljenim materijalom skrenuo na drugi filmski kolosjek, dovršivši vlastiti autorski dokumentarni film koji je svjetsku premijeru doživio na 15. ZagrebDoxu. 

Foto: Kadar iz dokumentarnog filma “U ime Republike Hrvatske”

Radi li se u slučaju Marka Franciškovića o neshvaćenom pojedincu, opasnoj individui ili tek – bezopasnom redikulu?

“Marko je za ovo društvo naprosto simptom koji je pokazao granice onog što nazivamo parlamentarnom demokracijom. U startu mu je osujećeno političko predstavljanje, a na temelju političkog programa sudski mu je postavljena dijagnoza zbog koje je trajno mogao biti zatvoren u psihijatrijskoj bolnici. Meni osobno, ovo je film koji po tko zna koji put ponavlja priču o tome što se zbiva s pojedincem koji se drzne usprotiviti zajednici i ostane u manjini; što se zbiva s čovjekom koji ostane sam. Ovim filmom pokušao sam kod gledatelja izazvati empatiju s glavnim junakom, vrlo vjerojatno njihovim političkim neistomišljenikom. Bila mi je to najveća filmska ambicija i nadam se da sam u tome uspio.”

Postoje li događaji i stvari koje nisi uvrstio u film, kroz koje bi postupcima države, odnosno sudstva prema tvojem glavnom protagonistu, ubrizgali potpuniji kontekst?

“Snimili smo brdo materijala nakon Markovog izlaska iz psihijatrijske ustanove. Zbog snage onog dijela snimljenog u sudnici, međutim, suzio nam se manevarski prostor kako isti uklopiti u funkcionirajuću filmsku cjelinu. Da je kojim slučajem radikalizirao svoju političku borbu nakon izlaska na slobodu, vjerojatno bismo filmski išli u tom smjeru i imali dulji film. O suludosti cijele situacije govore događaji nakon Markovog puštanja iz psihijatrijske bolnice. Država ga je mobilizirala za vojnu vježbu u ulozi zapovjednog kadra. Praktično mu je dala oružje u ruke, ovaj put legalno, državno. I to odmah nakon boravka u bolnici, u kojoj je, između ostaloga, završio i zbog nezakonitog posjedovanja oružja. Nažalost, nismo dobili dozvolu snimanja njegove mobilizacije.”

Pojednostavljeno, je li u ovom konkretnom slučaju riječ o napadu na slobodu govora i izražavanja? Dovodiš li možda u korelaciju slučaj Marka Franciškovića i recentnu inflaciju tužbi protiv domaćih novinara?

“Cijeli je sistem devedesetih naprosto postavljen na krive noge i ovo su prirodne konzekvence. Da te podsjetim, Franjo Tuđman je dao izjavu da su suci sudili, a da njega nisu pitali kako suditi. Ivić Pašalić dodao je da su suci dužni provoditi državnu politiku. Dakle, o kakvoj trodiobi vlasti ovdje govorimo, o kakvom nezavisnom sudstvu? Naprosto se radi o sustavu nastalom u određenom trenutku, kada je trebalo prekinuti pupčanu vrpcu sa socijalizmom i ondašnjim politički podobnim kadrovima. U Hrvatskoj se dogodilo isto – premrežavanje cijelog sustava stranački podobnim kadrovima. Posljedice vidimo i danas. S druge strane, da je Marko Francišković imao normalno, civilizirano suđenje, ja ne bih imao film. Za njega i društvo u kojem živimo, to bi bilo dobro, dok bi moja filmska karijera preživjela i bez ovog filma.”

Foto: Hrvoje Krstičević

Gdje se danas nalazi tvoj glavni protagonist?

“Marko Francišković danas živi u Zagrebu. Ne izlazi na izbore i ostavio se tzv. stranačke politike. Odlučio je da je mnogo korisnije djelovati kroz kulturu. Napisao je fascinantni uznički dnevnik i još nekoliko knjiga. I da, glumit će u mom igrano-dokumentarnom filmu ‘Što da se radi?’.”

Okolnosti snimanja “U ime Republike Hrvatske” bile su drugačije od tvojih prethodnih iskustava na setu?

“Za razliku od drugih filmova, ovdje sam odmah nakon prvog paljenja kamere znao da imam ozbiljan film u rukama. Materijal sa suđenja fascinantan je u svakom smislu. Sve što sam snimao nakon toga, bio je moj pokušaj obogaćivanja filma. U tome i nisam imao previše sreće. Zato je ovaj dokumentarac u svojoj konačnoj formi puno jednostavniji od ostalih, u smislu da se gotovo odmah na početku filma prebacujemo na suđenje Marku Franciškoviću. Za mene je to bio jedini ispravan put. Nekome će se činiti da je film prekratak ili da se radi o tek skici, krokiju… Onaj dubinski, intimni osjećaj, govori mi ipak da je ‘U ime Republike Hrvatske’ možda i moj najznačajniji film dosadašnje karijere. Kad su pitali mojeg omiljenog televizijskog autora Davida Simona – autora ‘Žice’ i ‘Generation Killa’ – po kojem ključu bira likove svojih serija, odvratio im je da se voli baviti ljudima koje su bogovi pogodili munjom u dupe. Pristojno rečeno, radi se o pravilima antičke drame, u kojoj na sudbini jednog pojedinca, možeš osvijestiti sve unutarnje sukobe jednog društva. Smatram da to imamo u ovom dokumentarcu. Znam da ću sigurno dio ljudi u publici odbiti zbog političkih stavova svojeg glavnog junaka, neke ćemo izgubiti zbog estetskih razloga jer je film grub, prljav i sirov. No, on je po meni točno onakav kakva je i stvarnost kojom se ovaj film bavi.”

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here