50. Revija hrvatskog filmskog stvaralaštva: Identični procesi u dokumentaristici

Festivali i revije manje stroge forme, osim što prezentiranju nerenomirane autore, omogućavaju uvid u tendencije stvaralaštva generacijski ili kulturološki srodnih umjetnika. Revija hrvatskog filmskog stvaralaštva već konceptom koji podrazumijeva redovitu promjenu mjesta održavanja, naglašava otvorenost prema novim kontekstima promatranja i doživljaja filma. Iako je taj aspekt u kulturološki heterogenim okolinama poput Zagreba slabije primjetan, naravno da su implikacije i odnos prema festivalu ovog tipa drugačiji u manje frekventnim sredinama, a doprinos za zajednicu višestruk.

Ovogodišnje zagrebačko izdanje Revije (25. – 28.11.) prigodno je bilo uklopljeno u obilježavanje 90-godišnjice osnutka Kinokluba Zagreb, a koje je u rasponu od izložbi do specijalnih projekcija filmova nastalih pod okriljem KKZ-a, nastojalo publici nanovo otkriti ostvarenja, kako danas srednjostrujaških filmaša, tako i onih čije je djelovanje obilježilo kinoklubašku scenu. Budući da se uz kinoklubove, dijelom zahvaljujući historijskom iskustvu, veže atmosfera ukidanja konvencija i slobodnog interferiranja različitih umjetničkih formi, njihov se kulturni utjecaj nerijetko romantizira. S druge stane, poveznica s amaterizmom izaziva pejorativne asocijacije. No, neporeciva je činjenica da je neprofesijsko stvaralaštvo integralan dio kinematografskog sustava. Budući da je zbog produkcijskih uvjeta uglavnom usmjeren na kratki metar, baš tu iznalazi kreativne mogućnosti ovog, u osnovi zahtjevnog formata. Izborom relevantnih studentskih, kinoklubaških ili radova samostalnih autora, događanja poput Revije pomiruju oprečne interpretacije i pružaju uvid u događanja u pretprostoru (ili alternativi) profesijske scene.

Revija je u svojoj jubilarnoj, pedesetogodišnjici postojanja, ovo godine ravnomjerno zastupila nagrađivane filmove, ali i manje poznata ostvarenja. Već površan pogled na dokumentarnu selekciju, potvrđuje prevlast identičnih procesa kakvi se odvijaju na svim razinama dokumentarne scene. Najčešća je dihotomija između filmova na granici eksperimentalnog, koji filmskim postupcima efikasno dovode do očuđenja i dokumentaraca intimne prirode, u kojima autor u središte zanimanja postavlja vlastiti konflikt. I dok ambicija onih prvih rijetko nadilazi poigravanje filmskom formom, u drugima se doduše naziru obrisi društvene pozadine koja problem izaziva, no češće se tretira tek posljedica, bez težnje za dubinskim zamahom. Općenito, kao gledatelji ostajemo zasićeni individualnom vizurom, bez ozbiljnih pokušaja problematizacije. Izostaje moment samosvjesnog odnosa prema filmu kao autorskom izrazu, istovremeno pozicioniranom u odnosu na društvo u kojem nastaje i socijalne aktere kojima se zaokuplja. Naravno da je fokus na partikularne fenomene legitiman i može rezultirati vrhunskim ostvarenjima, no primjetan izostanak ambicije u pristupu, sam nameće kritiku zanemarivanja ikakvog izvanjskog konteksta.

Izvedbeno najzanimljivije ostvarenje ovogodišnje Revije jest “3. rujna 2015.” (Škola dokumentarnog filma Restart, 2018.) autorice Sare Jurinčić, osvajačice ovogodišnje prve nagrade, koja nasumično odabrane vijesti iz dnevnih novina stop-animacijom oblikuje u nadrealistički intoniranu sliku. Paralelni komentar redateljice u offu asocira na dadaističku tehniku kreiranja teksta, nizanjem slučajno odabranih riječi. Film ispreplitanjem dojmova iz različitih izvora plastično manifestira karakteristike psihičkog doživljaja stvarnosti. Stvarnost pak suptilno prodire kao istinski pokretač promatranog, o kojem gledatelj ipak može samo naslutiti.

Manje inovativan pristup rekreiranju arhivskog materijala i propitivanju osobne i kulturne memorije kroz koji se suptilno isprepliću žensko pitanje, odlazak u inozemstvo ili promjene u načinima komunikacije jest također prvonagrađeni “Mjesto odakle vam pišem pisma” (Škola dokumentarnog filma Restart, 2018.) Nikoline Bogdanović. Iako komentari prožeti humornim dosjetkama pridonose šarmu ritmički ujednačene cjeline, ipak je riječ o očekivanom ispitivanju modifikacija značenja koje donosi protok vremena. Slične strukture je i film “Kako je Tanja ostala sama” (Škola dokumentarnog filma Restart, 2018.) Mije Sidorov, kolažno sastavljen od arhivskih fotografija čiji se sadržaj kontrapunktira djetinjim sjećanjima. No, odabir protagonista filma ostaje neuvjerljiv, a kao jedini se kriterij nameće nejasna dječja fascinacija, proizvoljno odabrana u mnoštvu asocijacija.

Zapaženi film “Remiza” (Škola dokumentarnog filma Restart, 2018.) Arona Kovačića, završni iz terceta osvajača prve nagrade, razvija vizualnu komponentu, pristupivši zagrebačkom kvartu Ljubljanica kroz niz futurističkih kadrova. Mračni eksterijeri, fokus na industrijske detalje ili kretanje praznih vozila oblikuje distopijsku atmosferu ispražnjenog svijeta. Sličan je pristup Jakova Torića u filmu “Otok Murter, Hrvatska” (2018), koji kontrastira zvuk turistički frekventnog doba godine i puste kadrove zimskog razdoblja. Međutim, nije jasno je li cilj naglasiti aspekte turističke devastacije i s njom povezanog neujednačenog razvoja ili naprosto ispitati konotacije koje izaziva diskrepancija slike i tona.

No, film Tončija Kranjčevića Batalića i Tanje Minarik, “Nemoj da ti bude neugodno” (queerANarchive, 2017.), uspješno tematizira neuralgične društvene točke. Jednostavan koncept svodi se na bilježenje odjeka usputnih prostora kamerom. Progovarajući o začuđujuće banalnom, ali indikativnom problemu nedostatka mjesta susreta pripadnika seksualnih manjina, implementira se angažirani pristup. Iako baziran na reminiscencijama protagonista proteklih desetljeća, u filmu je suptilno naglašen moment kontinuirane marginalizacije.

Sekcija dokumentaraca orijentiranih na osobnu problematiku autora, donosi raspon tema od poremećenih odnosa do pristupa filmu kao aktivnom momentu autoterapije. Zajednička im je participacija autora koji u središte zanimanja postavlja situaciju, koja je na njega ili presudno utjecala ili još uvijek utječe. Najčešće je riječ o društveno uvjetovanim uzrocima koji se reflektiraju u individualnim vezama, no autori taj moment zanemaruju u korist emotivnog doživljaja.

Vjerojatno je najprepoznatljiviji, pozitivno ocijenjen od publike i kritike, film Josipa Lukića, “Majči” (Akademija dramske umjetnosti u Zagrebu / Blank; 2018.). Film se svakako izdvaja tematizacijom niza problema koji se prelamaju kroz portret njemu bliske osobe, majke. Lukić propituje položaj žene u patrijarhalnoj zajednici i način na koji se odražava kroz odnos prema zlostavljanju ili seksualnosti, no problem je što u percepciji gledatelja izaziva dojam da to čini nesvjesno. Kompleksnost dotaknutih fenomena izmiče zacrtanoj strukturi, a film za koji se čini da je trebao zabilježiti osobu snažne životne energije, zbog zagušenosti materijalom nekontrolirano zapada u potisnutu agresiju i ambivalentan odnos prema ženskoj seksualnosti. Inzistiranje na jednom aspektu, onom odabira partnera, marginalizira značaj ostalih životnih izbora, umjesto da emancipira slobodni razvoj. Time negativni društveni obrasci, ako već i nisu podržani, barem nisu dokraja raskrinkani.

Kombinacija direktnog sudjelovanja i opservacije, karakteristike su i ostalih filmova. “Doma za Božić” (2018) Tomislava Đurinca, dokumentira čin prihvaćanja seksualne orijentacije od strane obitelji, istovremeno potencirajući čin samoprihvaćanja. “Svaki dan se rodi novi mustang” (2018) Joze Schmucha također se bavi narušenim odnosima u obitelji, orijentiravši se na izravan utjecaj koji imaju po njega samog. Iako aktualni društveno uvjetovani problemi izbijaju na površinu, u ovom slučaju ni ne postoji ambicija nadilaženja uspostavljenog okvira djelovanja. Šta skuva ću izist (2018) Petra Vukičevića studentska je vježba, koja bez jasnog cilja donosi fragmente svakodnevnih banalnosti, povremeno presijecane događanjima od značaja tek za uski obiteljski krug.

Revija hrvatskog filmskog stvaralaštva ukorijenjena je u bogatu povijest našeg neprofesijskog stvaralaštva i tu tradiciju održava živom, neovisno o oscilacijama koje se na sceni neminovno događaju. Utoliko je ostvarenje poput onog Željka Radivoja, “Usputne priče – o fanaticima filma” (Kinoklub Zagreb – SF, 2017.), kadar Toma Gotovca u ekstatičnom monologu o filmu, možda i najefektniji podsjetnik na svojevremene aktere koji su istraživali nove oblike filmskog i umjetničkog izraza općenito. Iako su se na ovogodišnjoj Reviji istaknule kratke, gotovo eksperimentalne forme koje su otvorile prostor za kreativno preoblikovanje stvarnosti, dok je intimistički pristup ostalih autora možda izazvao zasićenje neprekidnim ponavljanjem istog formata, ipak je nemoguće ne primijetiti da većina filmaša ostaje unutar granica poznatog. Izostanak ambicije nadilaženja predvidljivog, usporava komunikaciju i razvoj publike, time i kulturne scene u cjelini.