Nismo ga htjeli pretjerano gnjaviti nakon lajpciške avanture, neka se dojmovi slegnu. Obećali smo postaviti tek tri pitanja. Obećanje i – održali, jer bit će vremena za opširnije rasprave, možda i u neko skorije vrijeme. Prešutiti novi uspjeh domaće dokumentaristike ipak nismo htjeli, jer gospodo, imamo dobitnika Posebnog priznanja 61. Međunarodnog festivala dokumentarnog i animiranog filma u Leipzigu – DOK Leipziga kojeg je lijepim riječima počastio tročlani žiri u sastavu: Mika Kaurismäki, Dora Bouchoucha i Laimonas Briedis. Hrvatskog dobitnika, Gorana Devića koji je to postigao svojim najnovijim filmom “Na vodi” (Petnaesta umjetnost, 2018.) u konkurenciji ne baš benignih takmaca. Našlo se u njegovoj međunarodnoj konkurenciji dugog metra, među ukupno dvanaest filmova, osvajača nagrada na Tribeci (Danae Elon), Locarnu (Giulias Verschwinden), Berlinaleu (Othmar Schmiderer)… Kao šećer na kraju, iz prikrajka je vrebao i malo poznati neprofesijski redatelj… Kako se ono zove, Sergej Loznica? Koji je osvojio – ma, ima li nagrade koje jedan od najutjecajnijih europskih dokumetnarista nije dograbio? I dođe Dević u Leipzig i preskoči ih sve poput Blanke Vlašić u najboljim danima. Dobro, osim Talijanke Claudije Tosi (“I Had a Dream” / “Avevo un sogno”), dobitnice Zlatne golubice u međunarodnoj dugometražnoj konkurenciji. Ali dobro, bilo bi dosadno da Hrvati sve osvoje, neka se i prekomorski susjedi malo raduju.
“Pretpostavljam da su lajpciški selektori vidjeli film na marketu u Nyonu. Tamo se odabere nekoliko poludovršenih ili filmova koji su zakasnili s prijavom, pa ih ljudi s drugih festivala imaju priliku vidjeti u videoteci. DOK Leipzig nas je kontaktirao, tražili su svjetsku premjeru za mjesto među dvanaest filmova u konkurenciji. Mi smo prihvatili”, rekao je Dević na početku razgovora, čiji će najnoviji film uskoro biti prikazan na njemu dragom festivalu Slobodna Zona u Beogradu. Sljedeća festivalska postaja rezervirana je za hrvatsku premijeru na autoru također bitnom Human Right Film Festivalu, i to u prosincu mjesecu.
“Na vodi” je nastao u produkciji zagrebačke Petnaeste umjetnosti. Uz producente Devića i Hrvoja Osvadića, na filmu je kao direktor fotografije radio Damian Nenadić, montažeri su bili Jan Klemsche i Vanja Siruček, dok je za dizajn zvuka bio zadužen Martin Semenčić. Nakon “Buffeta Željezare” (Petnaesta umjetnost, 2017.) Dević se tako ponovno vraća u rodni kraj, u Sisak, slušati priče o uništenom gradu kroz oči svojih bivših sugrađana koji žive na rijeci.
“Film je skup portreta meni dragih i interesantnih ljudi čija se svakodnevica veže za sisačke rijeke Kupu i Savu. Koliko god to bilo teško, ambicija mi je bila pokušati portretirati i nas kao kolektiv, društvo. Filmski vidjeti ima li više stvari koje nas spajaju ili razdvajaju. A na još jednostavnijoj, ljudskoj razini, doslovno se fizički vratiti odakle sam potekao. Te su mi rijeke u djetinjstvu bile dnevni boravak”, napominje Dević.
Nije lako bilo našem poznatom dokumentaristu za vrijeme snimanja “Na vodi”, s kojeg nosi nekoliko uspomena zagrabljenih iz zabačenog bunara prvi put u karijeri.
“Ovo mi je definitivno bilo najdulje i najteže snimanje u karijeri. Mislim da smo ono prvo odradili na dan ulaska Hrvatske u EU, dakle prije više od pet godina. ‘Na vodi’ se razlikuje od mojih ostalih filmova po tome što sam najprije došao do ideje što bih želio snimiti, a tek onda to tražio u stvarnosti. Do sada je uglavnom bilo obrnuto. Znalo je sve to uroditi i nekim vlastitim redateljskim frustracijama. Također je bilo frustrirajuće što u film nažalost nisu mogle ući neke od najboljih scena, kao i pojedini likovi u kompletu. Znam da smo većinu tih teških odluka donijeli na dobrobit filma, a i nakon nagrade u Leipzigu nije red da kukam…”, rekao je za kraj Goran Dević.