Netflix je na ovogodišnjoj dodjeli Oscara polagao mnogo nade u četverostruko nominiranu dramu “Mudbound” (2017) američke redateljice Dee Rees. Bila je to idealna prilika za razbijanje leda najprestižnije svjetske nagrade, barem što se tiče Netflixovog originalnog programa. Oscara s “Mudboundom” nisu uspjeli potvrditi, ali je zato do povijesnog Zlatnog kipića došao njihov dokumentarac “Icarus” (2017), prvi uradak američkog dramaturga, glumca i amaterskog biciklista Bryana Fogela. U izjednačenoj utrci za najbolji dugometražni dokumentarni film, “Icarus”, Fogel i Netflix nadvisili su između ostalih i od kritike iznimno hvaljeni “Faces Places” / “Visages Villages” (2017) francuske filmske umjetnice Agnès Varde i njenog sunarodnjaka, fotografa i umjetnika nepotvrđenog identiteta, JR-a.
“Icarus” je neobičan film utoliko što dokazuje kako se u procesu snimanja dokumentarca sudbina može uplesti na način da otvori sasvim nova vrata i početnu ideju filma digne na novu razinu, u kojoj će ludim razvojem događaja isti učiniti mnogo većim i važnijim nego što je to prvotno zamišljeno, te posljedično autoru u ruke dostaviti i najveću filmsku nagradu. Fogel je, naime, premisu svojeg filma zamislio na približnom konceptu “Super velikog ja” / “Super Size Me” (2004) Morgana Spurlocka. Umjesto unošenja brze hrane u organizam, trebali smo pratiti kako autor radi slične stvari, ali s dopingom, pritom dokazujući sve manjkavosti sustava koji se u biciklizmu i sportu općenito koristi za testiranje sportaša na ilegalna sredstva za poboljšavanje njihovog učinka na natjecanjima.
Kako bi ostvario svoj prvotni cilj, Fogel stupa u kontakt s ruskim liječnikom Grigorijem Rodčenkovim, direktorom tamošnjeg anti-dopinškog centra, koji zatim postaje centralnim likom filma. Kombinacijom nesvakidašnje izravnosti i ekscentričnog šarma Rus ubrzo ulazi pod kožu američkog redatelja, dok mu ovaj priprema kuru steroida za bolje rezultate na predstojećoj biciklističkoj utrci. Uskoro saznajemo informaciju o Rodčenkovu kao jednom od ključnih aktera afere ruske vlasti u slučaju organiziranog sustava dopingiranja svojih sportaša na Olimpijadi u Sočiju, na kojoj su osvojili trinaest zlatnih medalja. Uslijed svih događaja, doktor Rodčenkov bježi u Sjedinjene Države gdje će u ulozi zviždača razotkriti nezamislive razmjere ove zlonamjerne ruske akcije. Snimke biciklističkih utrka i unašanja supstanci u tijelo zamjenjuju sve češći kadrovi Vladimira Putina i sudskih procesa, kako se “Icarus” od filma o eksperimentu postupno pretvara u međunarodni špijunski triler.
“Icarus” nije idealan film i bio bi zabavniji da je barem trideset minuta kraći od svog ukupnog dvosatnog trajanja. Fogelovo redateljsko neiskustvo pogotovo je osjetno u nešto razvučenijoj drugoj polovici, kao i u nespretnije montiranim scenama poput one u kojoj gledamo kako jedan od autorovih sugovornika provodi određeno vrijeme tražeći punjač za laptop. Te i druge nedostatke američki autor nadoknađuje boravkom karizmatičnog Rodčenkova pred kamerama; Rus drži glavu na panju suprotstavljajući se tamošnjim vlastima, premda iz njegovog opisa događaja iz Sočija ne dobivamo dojam kako je ovaj imao moralne skrupule pri obavljanju prljavog dopinškog posla. Programi poboljšanja sportskih rezultata uz pomoć ilegalnih sredstava na državnoj razini nisu ništa novo, dovoljno se sjetiti sumnjivih rezultata istočnonjemačkih atletičara iz sedamdesetih i osamdesetih godina. Iz današnje perspektive ruskog upletanja u američke predsjedničke izbore, priča o friziranju rezultata sportaša čini se ipak dječjom igrom naspram recentnih pothvata velikih dečkiju s istoka.
Bilo kako bilo, Netflix je napokon dobio oskarovsku potvrdu izvrsnosti koju je tako željno iščekivao.
U posljednje vrijeme vrlo je popularno posezati za Orwellovom “1984.” – i Rodčenkov čita tu knjigu – s obzirom na sve češće afinitete svjetskih vlasti prema metodama represivnih totalitarističkih sustava, poput stalnog izvrtanja istine u doba alternativnih činjenica. “U vremenima sveopće obmane, izricanje istine postaje revolucionarni čin”, kaže Orwell. No, koliko god Fogel ruskog doktora pokušava prikazati žrtvom revolucionarnog zboritelja istine ili kakvog paladina u borbi za pravdu i sportsko poštenje, ovaj ipak više djeluje kao simpatični pragmatist s procjenom kako mu je sigurnije igrati na strani optužbe u Americi nego riskirati život u Rusiji.
Može se diskutirati je li “Icarus” zavrijedio Oscara u prilično snažnoj lanjskoj konkurenciji društveno-politički aktualnih filmova. U svakom slučaju nije riječ o najboljem dokumentarcu godine, ali je isto tako u pitanju zanimljivo ostvarenje koje nadmašuje svoje početne ambicije. Zanimljivo, Fogelov film u svojim je oskarovskim nastojanjima putem dobio i podršku Lancea Armstronga, čovjeka čija su neponovljiva biciklistička postignuća zauvijek ostala u sjeni upravo zbog korištenja dopinga. Sam Lance je, naravno, bio subjektom drugog važnog dokumentarca o ovoj temi, “Armstrongova laž” / “The Armstrong Lie” velikog Alexa Gibneyja iz 2013. godine.
Ako potpora filmu od bivše sportske megazvijezde nije bila dovoljna, dodatni vjetar u leđa “Icarusa” došao je vjerojatno i od same Netflixove platforme koja ga je glasačima Akademije učinila pravovremeno dostupnijim, i prije nego su ostale filmove vidjeli na screenerima. Vjerojatno je ovaj konačni pobjednik ostavio dovoljno dobar dojam, tada kad je to bilo potrebno. Ako pratite ono što se posljednjih godina objavljuje kao brutalno iskreno anonimno ispunjavanje glasačkih listića članova Akademije na internetu, vjerojatno vam je jasno da vrlo rijetki glasači obraćaju dovoljno pozornosti na išta što se nalazi izvan onih najvažnijih filmskih kategorija. Bilo kako bilo, Netflix je napokon dobio oskarovsku potvrdu izvrsnosti koju je tako željno iščekivao.
