ZagrebDox je bio jedna od važnih točaka u realizaciji “Preko svih granica” / “Over the Limit” (2017), prvog cjelovečernjeg filma 31-godišnje poljske sineastice Marte Prus. Ondje je za taj film zainteresirala njemačkog producenta Hansa Roberta Eisenhauera, uz kojeg je duhnuo dodatni, možda i presudni vjetar uspješnog dovršetka filmovanja ruske ritmičke gimnastičarke Margarite Rite Mamun, buduće olimpijske pobjednice, na 31. Olimpijskim igrama u Riu de Janeiru 2016. godine. Premda je naš najveći festival dokumentarnog filma nedvojbeno posredovao i nastanku nekih drugih filmova, i zbog navedenog je, zar ne, prigodno da taj film bude izabran za sinoćnje otvorenje 14. ZagrebDoxa.

Sniman opservacijskim principom bilježenja zbilje, ni u kojem trenutku (barem se tako čini) podešene za potrebe filma, gdje protagonisti nikad ne ulaze u izravan odnos s kamerom i filmašima, postupkom muhe u letu (kamera je pokretna, zalazi malne posvuda i aktivno prati kretanja protagonista, za razliku od muhe na zidu koja neprimjetno gleda s neke točke), “Preko svih granica” načelno iznosi mnogo (bezbroj?) puta viđenu zatočeničku situaciju drilanja – vježbanja, obučavanja, svrdlanja, tesanja – uz nemilosrdnog trenera, u slikopisima najčešće i najradije predstavljenu kroz vojnu obuku. Budući da je ovom zgodom posrijedi umjetničko-sportska disciplina, u osvrtima o “Preko svih granica” orijentacijski se mahom spominju razmjerno svježi igrani primjerci, baletni “Crni labud” / “Black Swan” (2010) Darrena Aronofskoga i bubnjarski “Ritam ludila” / “Whiplash” (2014) Damiena Chazellea.

Izlizanost, odnosno prethodna mnogokratna obrađenost teme ne mora sama po sebi biti mana jer, dakako, ključno je pitanje oblikovanja, a u dokumentarni film ktomu, svaki protagonist, mada i predstavlja znani nam stereotip, unosi vlastitu, jedinstvenu, neponovljivu autentičnost koja je kadra cjelinu učiniti rosno svježom. Vjerojatno zahvaljujući i okolnostima, odnosno uvjetima snimanja (o kojima možemo podosta pročitati na internetu, ali nas se ni namanje ne moraju ticati), Prus i njezina ekipa tijekom cijelog filma udaraju o više-manje istu notu. Ako ćemo strože, slikopis grade – ili dulje – podosta repetitivno, nižući prizore koji se značajnije ne razlikuju od već pokazanih. Ipak, temeljna je nota nesumnjivo dobro pogođena, a zahvaljujući izvedbenoj vještini, pa vjerojatno i zbiljskoj, dubokoj, intimnoj posvećenosti i zainteresiranosti filmaša za to čime se bave, rečena repetitivnost ne doima se pustim ponavljanjem, niti zamornim variranjem istoga, već dodatnim taloženjem osjećajnih slojeva, čime se čak postiže i određena napetost.

Ljepolika, tamnoputa Rita, oku nestručnog gledatelja savršeno vješta, bogomdana, prirodno nadarena ritmička gimnastičarka, uglavnom šuti i trpi, često na rubu suza, vjerojatno misleći svoje, no gotovo se nikad vidljivo ne suprotstavljajući dvjema zahtjevnim trenericama – osobnoj Amini Zaripovoj koja se doima primjereno konstruktivno strogom, i glavnoj trenerici reprezentacije, Irini Viner-Usmanovoj, gospođi iz pakla, bešćutnom, umišljenom zanovijetalu i vrijeđalu koje nikad nema lijepe riječi ni za koga i koje, rekli bismo, ponajprije uživa u moći i nedodirljivosti, koje joj omogućuju da se grubo verbalno iživljava na drugima i tako, valjda, liječi tko zna koje frustracije ili naprosto iskaljava zlu narav.

Ustrajna vjernost svome pitomo-krotkom karakteru učenice-patnice što silom prilika sluša iako se, u biti, umno ne da zavesti ideologijom terora ambicije, na jednoj strani, i jednako ustrajna goropadnost gunđave zlostavljačice na drugoj, stabilne su točke o koje je napeto zategnuta ne odveć debela, ali čvrsta struna na koju je ovješeno to zadovoljavajuće dojmljivo, mjestimce i dirljivo ostvarenje.

Bilo da je riječ o namjeri ili gledateljskoj interpretaciji, “Preko svih granica” podosta osvaja i gotovo posvemašnjim izbjegavanjem dramatiziranja i stvaranja neizvjesnosti oko konačnog uspjeha ili neuspjeha na Olimpijskim igrama. Tijekom filma nižu se razni nastupi, vježbe, natjecanja, putovanja, sve u pokratkim, jednakovrijednim istršcima, zbog čega se Ritin sportski život doima razmjerno monotonom rutinom nepregledno, nehijerarhijski pobacanih česti, čija je jedina konstanta dosadno trpljenje pritiska. Ritin trijumf na Igrama nije popraćen fanfarama uspjeha, već melankolično tugaljivom glazbom, a nije mu posvećeno ni više vremena, niti je snimljen atraktivnije, ni drukčije nego bilo koji drugi nastup ili vježba.

A kroz sve se provlači možda najzanimljiviji uvid, onaj koji nas podsjeća na to da nam najviše patnje katkad donosi upravo ono što nam pruža najveći užitak. U Ritinom slučaju to je ritmička gimnastika kojom se, pretpostavljamo, bavi zato što je voli i zato što je u njoj našla sebe. Zato ju je njezina iznimna izvrsnost dovela do toga da postane žrtvom tuđih ambicija i sustava koji je želi iskoristiti, bez obzira na to sviđalo se to njoj ili ne, ni najmanje ne mareći za njezino zadovoljstvo. 

A kroz sve se provlači možda najzanimljiviji uvid, onaj koji nas podsjeća na to da nam najviše patnje katkad donosi upravo ono što nam pruža najveći užitak

U filmu nenametljivo, jednom ispisanom rečenicom naznačena poenta (a o tome možemo saznati i izvan filma, kroz druge medijske kanale), obavještava nas da je 22-godišnja Rita nakon rečene Olimpijade odustala od daljnje karijere, što nas u kontekstu viđenoga nuka da joj čestitamo na zreloj odluci kojom je umjesto izvjesno nezadovoljnog, nesretnog robijanja u verigama formalnog uspjeha, izabrala formalni neuspjeh s neizvjesnom mogućnošću postizanja stvarnog osobnog zadovoljstva.

Pogledavši “Preko svih granica”, poželjeli bismo vidjeti još barem tri dokumentarna filma: onaj o Riti snimljen za nekoliko desetljeća, u kojem bismo doznali kamo ju je doveo novi život i hoće li i sama postati nepodnošljivo zanovijetalo poput svoje nadređene; onaj o višoj trenerici u kojem bismo vidjeli je li odvajkad bila takva, ili ju je takvom učinio život te onaj o neposrednoj trenerici u kojem bismo saznali njezinu životnu priču. Buđenje takve želje možda je vrlina – nije li krasno kad nas film potakne na daljnje gutanje slikopisa? – a možda i mana, jer nije odveć teško zamisliti ovaj dokumentarac u kojem bi bile obuhvaćene i priče o Ritinim trenericama.  

PREGLED
"Preko svih granica" / "Over the Limit"

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here