“Znaš li što mi je zanimljivo? Kad izgubiš supružnika, onda si udovac ili udovica. Kad izgubiš roditelje, onda si siroče. Ali kako opisati situaciju u kojoj roditelj izgubi dijete? Pretpostavljam da je to toliko tragično da niti nema službenog naziva”

– Brenda Chenowith, “Six Feet Under”.

Kako vrijeme leti. Čini se kako je još donedavno vijest o tragično preminulom zagrebačkom maturantu Luki Ritzu preplavljivala novinske stupce i ispunjavala udarne minute televizijskih dnevnika. Zahvaljujući prvom programu državne dalekovdnice i nedavnom prikazivanju dokumentarca “Oblak” (2011) redatelja Miroslava Sikavice, ponovno smo postali svjesni kako je od smrti 18-godišnjeg mladića prošlo već četiri godine.

Iako iza sebe ima popriličan opus filmskih uradaka (jedan od redatelja poznatog dokumentarnog serijala “Direkt”), Sikavici je “Oblak” prvi pravi dugometražni dokumentarni uradak. Kako je i sam rekao u jednom od intervjua nakon završetka snimanja, “Oblak” u početku nije imao razrađenu čvrstu koncepciju. S vremenom je film poprimio poznati decentni okvir o gubitku voljenog sina, dečka i prijatelja koji je postao simbolom borbe protiv maloljetničkog nasilja u Hrvatskoj.

“Teško je raditi film o glavnom junaku koji nije živ, a još je i tragična žrtva. Lako vas zavara ta situacija, navuče na tanak led i patetiku. Kako napraviti film o super tipu i nepravednoj smrti, a izbjeći patos”, rekao je Sikavica Jutarnjem listu još krajem 2011. godine. Mladi redatelj, sada se to već s velikom dozom sigurnosti može reći, definitivno nije snimio patetičan film. Sikavičin prvijenac je iznimno korektno i relativno zaokruženo djelo, a određene scene “Oblaka” – poput one u kojoj otac Reno priča o novom albumu Coldplaya kojeg je s Lukom trebao poslušati čim se pojavi u trgovinama – možemo bez previše ustezanja svrstati u ladicu “antologijske”.

“Oblak” nam nudi i priču o jednom drugačijem Zagrebu. Nevinijem, idealističnijem i tolerantnijem. Luki Ritzu kao zagrebačkom Jimu Morrisonu. Luki Ritzu kao sramežljivom, ali razigranom rock & roll klincu s vlastitim bendom, idealima i prepunom bilježnicom črčkarija s one strane dugokose mašte. “Oblak” je i film o jednom nacrtanom srcu na starkama bivše djevojke. Film o ljudima-duhovima. Roditeljima koji to više nisu i čiji su se životi zauvijek zaustavili tog prokletog 12. lipnja 2009. godine.

I dok je Sikavica uspješno izbjegao zamku patetičnosti i sociološkog sata razredne zajednice, redatelj “Oblaka” u većini slučajeva nije uspio prodrijeti ispod uzdrmane intimne rezerviranosti Lukinih roditelja i prijatelja, od kojih neki, zbog raznoraznih opravdanih razloga, i nisu htjeli stati ispred Sikavičinog mikrofona. U relativno rijetkim trenucima kada se ta dobro čuvana emocionalna “kornjača” počne otvarati, gledatelji napokon iz prve ruke dobijaju uvid u samo ishodište sirove roditeljske boli za prerano preminulim djetetom.

I godinu dana nakon smrti svojeg sina, Suzana i Reno i dalje žive u zamrznutoj lipanjskoj stvarnosti. Čekanje vijesti o uhićenju ubojica zamijenila je usporedna borba s prihvaćanjem neprihvatljivog. Egzistencija između neba i zemlje. Između komatozne i neizdržive svakodnevnice. Razlika je u nijansama. Uglavnom u broju miligrama na kutijama šarenih pakiranja tableta.

“Da postoji mogućnost, najradije bi išao pišat’ u poljski wc, a ne ovaj”, govori Lukin otac koji je potpuno preuredio toalet u kojem mu je sin posljednji put samostalno disao. Stan ipak nije mogao teleportirati na Jakuševac. Za razliku od vikendice koju su proslijedili novim vlasnicima. “U početku smo se mogli zavaravati da će se Luka vratiti, ali kad smo pet mjeseci kasnije otišli na vikendicu, shvatili smo da ga više nema”, kaže mama Suzana.

“Oblak” nam nudi i priču o jednom drugačijem Zagrebu. Nevinijem, idealističnijem i tolerantnijem. Luki Ritzu kao zagrebačkom Jimu Morrisonu. Luki Ritzu kao sramežljivom, ali razigranom rock & roll klincu s vlastitim bendom, idealima i prepunom bilježnicom črčkarija s one strane dugokose mašte. “Oblak” je i film o jednom nacrtanom srcu na starkama bivše djevojke. Film o ljudima-duhovima. Roditeljima koji to više nisu i čiji su se životi zauvijek zaustavili tog prokletog 12. lipnja 2009. godine.

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here