“Nije autentičan, ali je istinit…”, izjavio je u poodmakloj životnoj dobi velikan hrvatskog dokumentarnog filma Rudolf Sremec (1909. – 1999.) o svom klasiku “Zelena ljubav” (1967). Izjavu je dao u jednom drugom filmu, dokumentarcu “Tragom ‘Zelene ljubavi'” što su ga 1995. godine snimili učenici novinarske grupe Osnovne škole Nikola Hribar iz Velike Gorice. Sremčev film bavi se običajem sklapanja maloljetničkih brakova u posavskim selima i s pravom se nalazi u kanonu domaće dokumentaristike. Ono što je tridesetak godina kasnije razotkrio amaterski film nadobudnih osnovnoškolaca, ili po njihovim riječima – emisija, jest kontroverzna činjenica kako se ništa od onog što gledamo u “Zelenoj ljubavi” nikada nije dogodilo. Rudolf Sremec majstorski nas je povukao za nos snimivši igrani film koji krasi dokumentaristička uvjerljivost i režijski precizno postavljeno prokazivanje društvenih anomalija. “Lagati je lako, evo, pokazat ću ti kako”, kao da nas poučava redatelj uhvaćen s prstima u pekmezu zahvaljujući poletarcima-detektivima.

Konačna pouka nešto je kompleksnija od priče ovjekovječene u “Zelenoj ljubavi”. Sremec na samom početku filma upečatljivim blizim i krupnim kadrovima prikazuje sudska svjedočenja nekolicine maloljetnika, koji bez imalo žara ili uvjerljivosti pod zakletvom potvrđuju ljubav prema svojim odabranicima, navodno svjesni punog značenja i smisla bračne zajednice. Većini njih nadležni ipak odbiju pristupnu molbu za vječnim združivanjem pred Bogom i Državom. Bračni raj okusit će tek jedan par, čije pripreme za svadbu – prije svega ekonomski motiviranu i od roditelja orkestriranu – gledamo u drugom dijelu Sremčevog filmskog ostvarenja. Redatelj tako bilježi živopisne svatovske rituale dok svinjska krv curi među posavskim potleušicama, a mužikaši opijeno lupaju po žicama. I dok se uzvanici vesele, mladi i mlada tupim izrazima lica dominiraju “Zelenim” kadrovima, ulijevajući nam jezu u kosti svojim potpunim odsustvom emocija. Sremec ovu amputaciju životne radosti dodatno apostrofira zaleđenim kadrovima koje smješta na početak i kraj filma, konačno poentirajući u emocionalnom vrhuncu dokumentarca kada se mladi ujedine za svadbenim stolom. Ovim retorički snažnim režijskim postupkom autor prikazanom efektno daje dodatni zlokobni premaz čineći od svojih protagonista zatočenike nakaradnog ruralnog kaveza.

Zelena ljubav

Gledateljevo snebivanje nad sudbinom zarobljene mladenke Anice produkt je, međutim, vješte i planirane manipulacije. Jer, niti se mlada odaziva na spomenuto ime, niti je djevojka stupila u brak sa Stjepanom kao što nas uvjerljivo-živopisni dokumentarni snimci Sremca-lukavca i njihove raspojasane svadbe pokušavaju uvjeriti. U filmu velikogoričkih osnovnoškoloaca upoznajemo pak gospođu Milicu koja u intervjuu objašnjava da upravo ona u filmu glumi (!) Anicu. Milica se u stvarnosti udala tek kasnije; i ako ste sumnjali – ne za Stjepana. Naš glavni mladenački junak također se pojavljuje u dokumentarcu velikogoričkih osnovnoškolaca, objašnjavajući kako još uvijek živi u Veleševcu, mjestu snimanja “Zelene ljubavi”, i da se do dana tadašnjega, pomalo ironično – još uvijek nije oženio. Stjepan je, doznajemo, Sremecu slučajno zapeo za oko zbog fizičkog izgleda, i to za vrijeme paralelnog školskog castinga za ulogu mladenke.

I eto nas na onoj redateljevoj izjavi s početka o svojem neautentično-istinitom filmu. Prikazani običaj u filmu uistinu je postojao, samo što ga je Sremec rekreirao u igranoj formi; onako kako to danas čine viđenije zvijezde svjetskog dokumentarizma, pompozno iz korica izvlačeći riječ rekonstrukcija. Sremec je “Zelenu ljubav” bez grižnje savjesti nazvao dokumentarnim filmom, iako se zapravo radi o kazališnom igrokazu iz njegove vješto osmišljene režijske kuhinje. Stari je lisac bio daleko ispred svog vremena; vremena koje je tek trebalo otkriti. Budućnost nagoviještena od strane hrvatskog redatelja potvrdila je kako se izmišljanjem istine ona svejedno može vjerodostojno propovijedati. Fikcija je ponekad najkraći put da do nje sigurno stignemo.

“Zelena ljubav”

  • Scenarij i režija: Rudolf Sremec
  • Direktor fotografije: Antun Markić
  • Montaža: Blaženka Jenčik
  • Produkcija: Zagreb film
  • Godina proizvodnje: 1967.
  • Trajanje: 14 minuta

Projekt “Prozori” sufinanciran je sredstvima Agencije za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here