Zagrebačko Dokukino KIC ove je nedjelje, 7. svibnja, na veliko platno i svoju mini-pozornicu natjeralo polaznike i mentore 6. Škole dokumentarnog filma pod organizacijskom palicom udruge Restart. Opuštena i spontana atmosfera već poznata i uhodana, kao i procedura događaja u strogom centru hrvatske metropole – projekcija završnih vježbi polaznika, punokrvnih dokumentarnih filmova, uz prethodno predstavljanje autora i njihovih pripadajućih mentora.
Šesta po redu Škola dokumentarnog filma od 4. listopada 2016. do 28. veljače 2017. godine, umijeće stvaranja nefikcijske čarolije prenosila je na ukupno deset polaznika (Maja Alibegović, Inesa Antić, Mihovil Antić, Roko Crnić, Jasmina Beširević, Ana Martinović, Marina Redžepović, Vladimira Spindler, Klara Šovagović i Vladimir Tatomir). Iste su mentorirali već prekaljeni filmski djelatnici Ana Hušman, Igor Bezinović, Boris Mitić, Oliver Sertić i Hrvoslava Brukušić, uz predavačku pomoć snimateljice Dinke Radonić, producentice Vanje Jambrović, dizajnera zvuka Ivana Zelića, srpskog multimedijalnog umjetnika Miloša Tomića te brazilsko-španjolskog redatelja i scenarista Sergija Oksmana.
Ovogodišnje projekcije razlomljene u dva jednosatna slota s petnaestominutnom pauzom, na kraju su sasvim dobro došle zdravlju nogu svugdjesjedećeg puka u nikad punijem Dokukinu, ali i za hvatanje prijeko potrebnog kisika ishlapljelog već nakon nekoliko uvodnih minuta premijernog dokumentarca Jasmine Beširević, “All Good Things”. I baš je spomenuto djelo obilježilo prvi Školin slot u kojem autorica odlazi na Božićni reunion u Sofiju, pokušavajući barem djelomično raščlaniti kompliciranu, 36-godišnju vezu na daljinu svoje majke sa Steveom, Amerikancem zanimljivih prehrambenih navika i dnevnih rituala. “All Good Things” u stiješnjenom nastajućem ciklusu – sudbina svih Školinih filmova – ipak u konačnici sasvim zadovoljavajuće poentira zatvaranjem krugova i zamjenom pozicija, gdje nekad ljubomorna kćer danas staje u obranu beta-očuha pred dominantnom i poprilično proračunatom majkom.
Od ostatka filmske družine za oko su zapeli hrabra crno-bijela introspekcija “Mama zašto plačeš…” Vladimire Spindler o borbi autorice s depresijom i (ne)razumijevanjem okoline za samu bolest te “Vani” Vladimira Tatomira, nepretenciozan povratak redatelja u djetinjstvo kroz organsku naraciju i stare video-snimke/fotografije.
“Lovačka sreća” Maje Alibegović i mentora Igora Bezinovića, međutim, kao zadnji film večeri, otpuhala je (pjesnička sloboda vol. 2, nije bilo Kanyea i ukiseljenih lica) konkurenciju perfektnom kombinacijom metafilmskih rješenja, pogođenih likova i uljuđenog cinizma na tragu Seidlovih “U podrumu” (2014) i “Safarija” (2016). Vjerujemo da bi velikom austrijskom dokumentaristu kombinacija meditacije nad leševima šumske divljači, srednjih, ozbiljno-objašnjavačkih mono-planova članova jednog slovenskog lovačkog društva uz uvijek dobrodošlu lisičju penisnu kost na šeširu, itekako razvukla osmijeh na lice. Uostalom, tko ne bi htio gledati krštenje lovaca štapom po guzici u ime božice Dijane? Štapom dolje ili gore, “Lovačka sreća” je ozbiljno, ozbiljno dobar film, da ne ureknemo kao svake godine, ali dokumentarac vrijedan međunarodno-festivalskih pozornica. Ozbiljna priča je i Škola dokumentarnog filma, ozbiljnija, najozbiljnija…