S hrvatskom filmskom autoricom i producenticom Sanjom Šamanović (Požega, 1970.) razgovarali smo za vrijeme trajanja 13. ZagrebDoxa. Povod – njeno najnovije dokumentarno djelo “Nasljeđe” (Mitropa, 2016.) koje je svoju premijeru doživio na prošlogodišnjem Liburnia Film Festivalu, a kojeg smo s razlogom uvrstili među deset najboljih hrvatskih dokumentaraca 2016. godine po izboru našeg portala. Šamanović je doktorirala na zagrebačkom Geodetskom fakultetu gdje predaje predmete vezane za fotografiju. Sredinom devedesetih postaje članica Kinokluba Zagreb, a za to vrijeme veže se i njezin novinarski doprinos za nekoliko domaćih tjednika. U 2011. godini postaje direktoricom One Take Film Festivala.
Kako sama naglašava, film joj iz hobija polako prerasta u drugi, posve ozbiljan posao. Ako je suditi po “Nasljeđu”, ide joj – jako dobro. Intimistički film o preranim gubicima (najprije otac, a potom muž, poznati snimatelj Vedran Šamanović koji je preminuo 2009. godine), šira je i univerzalna priča o nošenju s tektonskim promjenama što ih smrt najmilijih neminovno vuče sa sobom. Snimljen u metafilmskom dvoplanu (redateljica i njena majka razgovaraju na televiziji, dok iza njih u dnevnom boravku gledamo običnu svakodnevicu kućanstva), “Nasljeđe” osim zrelim pogledom na pitanja života i smrti, fascinira i dobrodošlom žanrovskom izvedbenom svježinom.
Sva tri njena filma nakon smrti supruga – “Prolaz za van” (2010), “Terasa” (2011) i najnovije “Nasljeđe” – imala su za Šamanović svojevrstan psihoterapeutski učinak. “Nasljeđe”, prema riječima autorice, predstavlja zatvaranje najbolnijeg perioda njenog života. Putešestvije oko snimanja koje je potrajalo dvije i pol godine, doticale su se kako emocionalnog suočavanja s gubitkom muža i oca, tako i one zanatske, dokumentarističke strane kada je zbog naknadnih paljenja kreativnih lampi film morao biti premontiran.
“Nasljeđe” je vrlo intimno, bolno, pretpostavljam i katarzično iskustvo za Vas. S kojim ste se emocionalnim previranjima suočavali za vrijeme njegovog snimanja?
“Uvijek mi se čini preintimno kad snimam samu sebe. Film je najprije prikazan na Liburnia Film Festivalu, ali moji ga prijatelji, zanimljivo, još nisu vidjeli. I mami je tematika bolna pa je bilo upitno hoće li i ona doći na zagrebačku projekciju. Svaki put kad pogledam film, ponovno intenzivno proživljavam sve situacije. Kamere su nam u stanu bile uključene skoro mjesec dana, tako da smo gotovo zaboravile na njih. Događalo bi se da sjednemo razgovarati i onda, od cijelog popodneva uz kavu, isplivao bi jedan moment, meni dovoljno jak za uvrštavanje u dokumentarac.”
Jeste li od samog početka planirali dvoplanski setup majke i kćerke koji se pojavljuje u “Nasljeđu”?
“Jesam, bio je otpočetka planiran. Ideja za baš ovakvu formu filma došla je nakon izložbe kustosice Marijane Stanić u pogonu Jedinstvo koja je tematizirala odnos majki i kćeri. Na istom mjestu trebao je biti prikazan razgovor mame i mene na dva ekrana. Prva je ideja, dakle, bila postaviti dva ekrana u prostor. Kako sam se u međuvremenu razboljela, nisam stigla realizirati zacrtani plan, pa je scenarij podosta promijenjen. U stanu sam postavila tri kamere: jedna je hvatala naš dvoplan, druge dvije pojedinačne krupne kadrove. Ušavši u montažu, međutim, cijelo vrijeme razmišljala sam o stvarima koje mi nedostaju u samoj, preplošnoj priči. Montirali smo cijeli film s podijeljenim ekranima, no to nije funkcioniralo.
“Film sam stavila na mirovanje oko tri mjeseca, u međuvremenu razgovarala s ljudima, pogledala snimke izložbe o Vedranu u MSU… Upravo me ona potakla na razmišljanje i vratila na izvornu ideju s prostorom, pošto sam uočila ljude koji prolaze iza ekrana. I to je onda bilo to! Možda ću biti patetična, no metafilmskim postavljanjem televizijskog ekrana i paralelnim odvijanjem svakodnevnog života iza njega, htjela sam pokazati da on ne staje s bilo čijom smrću.
“Voljela bih spomenuti cijelu ekipu ‘Nasljeđa’ koja je dala svoj veliki doprinos u realizaciji dokumentarca. Ona nije bila velika – svi se znamo već godinama i svi su poznavali Vedrana, što mi je davalo veliku sigurnost. Kod takvih filmova bitno je imati zadnju riječ, ali i poslušati dobronamjeran savjet. Tako je, na primjer, nakon završetka snimanja u stanu, montažer Vjeran Pavlinić upozorio na neuklapanje prvog dijela filma. I stvarno, bio je u pravu, nakon čega smo krenuli u premontiravanje.
“Gledatelji često naglašavaju nagli svršetak filma. To mi je i bila namjera. Sjetit ćete se, u dokumentarcu postoje tri momenta s naglim rezom: put u Zagreb koji završava pričom o Vedranovoj smrti, razgovor o naglom odlasku oca i muža, te sami kraj kad gledatelji očekuju – još. Radi se o simbolici i naglašavanju itekako moguće stvarnosti, naglog prekida života.”
Kad filmski umjetnici svoju intimu predstavljaju javnosti na emocionalno nefiltriran način, to često završi dobrim filmom. Koliko Vam se bilo teško nositi s činjenicom da će odjedanput mnogi nepoznati ljudi imati pristup čuvanom intimnom prostoru Sanje Šamanović?
“Od takvih stvari nastojim se distancirati. Kod ovog filma to je bilo teško, i zbog izravne upletenosti moje majke. Rekla sam Vam, dokumentarac ni prijateljima nisam pokazala. Mnogo mi ga je lakše pustiti potpuno nepoznatim ljudima. Da je bilo jako teško – jest. Posljednjih sedam-osam godina nastojala sam držati distancu od emocija povezanih sa smrću mojeg supruga. ‘Nasljeđe’ ih je ponovno izvuklo na površinu. Izražavanje emocija, pogotovo na ovakav način, meni je dosad bio potpuno nepoznat pojam. Svejedno, trudila sam se da film ne bude patetičan.”
Postoji li opasnost prevelikog obuzetošću prošlošću, pogotovo uslijed traume što je nosi smrtni slučaj najbližih članova obitelji?
“Ukoliko su uspomene lijepe, naravno da uvijek postoji opasnost. Nije dobro, naravno, biti previše fokusiran na prošlost. Mislim da niti ja to nisam, iako sam okružena uspomenama i podsjetnicima na Vedranov život. Možda i same emocije nisu toliko opasne, koliko nemogućnost kretanja dalje. Smatram da sam to uspjela napraviti s ovim filmom i zaključiti jedno poglavlje mojeg života.”
Koja je Vaša redateljska filozofija? Kakve biste filmove u budućnosti željeli snimati?
“Jako mi se sviđa dokumentarni film. Razgovori s ljudima, o ljudima… Sve je to iznimno interesantno i vidim se u dokumentaristici. Ono što također znam, to je da više nikad neću okrenuti kameru prema sebi. Zanimaju me priče o ljudima, provlačenje paralelnih poveznica s trenutnom društveno-političkom situacijom. Ne želim promatrati svoje protagoniste kao lutke u izlogu koje ćemo promatrati s visoka. Volim da priča ima pozadinu, kontekst… Ljudi nisu izlošci, već sastavni dio našeg okruženja. Nismo ovdje postavljeni sa sebičnom svrhom. Svrha umjetnosti i znanosti mijenjanje je percepcije ljudi o stvarnosti. Svaki posao je važan i odgovoran; svi moramo kroz razna djelovanja na mikro-razini doprinijeti koliko možemo.”
Pripremate li možda novi dokumentarni projekt?
“Počeli smo s pripremama za snimanje filma o gradskim muralima. Te velike, nezgrapne slike poginulih mladih ljudi nalaze se uglavnom blizu igrališta i škola. Želja mi je ispričati priče koje se kriju iza tih murala. Počeli smo polako s intervjuima, a sam film bit će dinamičan i vizualno razigraniji, potpuno drugačiji od ‘Nasljeđa'”.
