13. ZagrebDox započeo je udarcem u emocionalni pleksus. Onako kako to velik festival – posvećen autorskom dokumentarcu i društveno bitnim temama – i treba započeti. Vesele bakice i dokumentarna bižuterija za široku raju, u nedjelju su u Centru Kaptol ustupili mjesto vašoj priči iz susjedstva; hipodermičnoj igli stvarnosti zabodenoj ravno u korteks nepripremljenog gledatelja-namjernika.
Debitantski(!) film Poljakinje Anne Zamecke, “Pričest” / “Communion” / “Komunia” (2016), iskrcava nas u središte disfunkcionalnog kućnog nereda kojim bezuspješno pokušava ovladati četrnaestogodišnja Ola, bez naročite pomoći autističnog brata Nikodema koji se sprema za sakrament pričesti, odnosno alkoholu sklonog oca. Ni majke, čiji nas nelagodni cammeo povratak u zajedničko kućanstvo privremeno zabljesne u drugom dijelu filma. Djeca glume odrasle. Odrasli se ponašaju kao djeca. U prostoru veličine prosječnog ormara bolje držeće domaće starlete.
Zamecka svojim soc-doksom ne otkriva žanrovsku toplu vodu, što je u zadanim opservacijskim gabaritima ionako gotovo nemoguća rabota. Maloljetnu jednosmjernu kartu do pakla gromoglasnije je, međutim, čekirala Hanna Polak u “Boljem životu” / “Something Better to Come” (2014); odrastanje bez roditeljske kontrole Alexander Nanau u “Toto i njegove sestre” / “Toto and His Sisters” / “Toto şi surorile lui” (2014), s još nemilosrdnijim portretom neuspjelog U-18 matrijarhata unutar bukureštanskog slama. “Pričest” možda nema plakatnu šokantnost navedenih filmova, ali ono što ima, dostavlja suptilnije; možda i – stvarnije. Jer, domaćem će se filmsko-kulturnom konzumentu opravdano teško saživjeti s posljedicama udisanja moskovskog otpadnog geta. Svakodnevica K+ preživljavanja u kvartovskoj sardinijeri, emocionalno distantna obitelj, besperspektivnost omeđena gustinom pljesnivih pločica i kancerogenim kičom socijalističkih tapeta… – e, to je već nešto drugo. To je već nešto domaće a naše – ne pivo, već stvarnost osobe iza kućnih leđa.
Djetinjstvo je rezervirano za one koji si ga mogu priuštiti. I s kime.
Ekonomska situacija obitelji očigledno je loša (oronula garsonijera od maksimalno dvadesetak kvadrata, goli zidovi, prastari namještaj…), no Poljakinja umjesto populističkog aktivizma malih letećih medvjedića, radije nišani autentične trenutke bez garda, hvatajući nepripremljen pogled, grimasu, pokret. Vječnu nelagodu svojih protagonista koja nema veze s prisustvom kamere. I to radi maestralno zapravo, bez dominatnog (stilskog) komentara, nečujnom opservacijom muhe iza kamere operirajući u teškim i skučenim gabaritima. Ima u tome sivilu mjesta i za optimizam (scena Olinog školskog plesa), čak i humor (Nikodem na mikrofonu u praznoj ckrvi), koji se rutinski, međutim, rasplinjavaju približavanjem kućnih kvadrata. Djetinjstvo je rezervirano za one koji si ga mogu priuštiti. I s kime.
Razloge razdvojenosti obitelji redateljica ne otkriva do samoga kraja, procijenivši vjerojatno uzaludnost seciranja nepopravljivog, za širu sliku zapravo i nebitnog rukavca, koliko god se on na prvu činio važnim. Na osobnom nivou bitnije je bilo prikazati kopnjenje bezbrižnog djetinjstva glavne protagonistice i njeno sprintersko ubrzavanje prema svijetu odraslih. Na onom širem društvenom, suptilno provući podtekst crkvene dogme u Poljaka, pogotovo nefunkcioniranje aparata socijalne skrbi. Kruta je to i beskompromisna stvarnost, kao što je i film Anne Zamecke, rijetko uspjela dokumentarna transplatacija stvarnosnih slajsova, kroz konkretne prizore realne životne mizerije.
