Kinoklub Zagreb nametnuo se kao neizostavni čimbenik naše neprofesijske produkcije, čija ostvarenja nerijetko donose inovativna rješenja. Mjesto je to na kojem su se profilirala prepoznatljiva autorska imena, specifične poetike i interesi, nadilazeći okvire amaterizma. Kao tradicionalni pregled prošlogodišnje produkcije, Gledalište KKZ-a potvrđuje značajan i nezanemariv doprinos kluba, općefilmskoj pa i dokumentarističkoj sceni. U vremenu kad se u domaćem filmskom stvaralaštvu pomalo osjeća zamor potrošenih formi, kinoklubaška strujanja prodiru novinama ili barem očuđujućim postupcima.
Kao što je i karakteristično za reviju prvenstveno amaterskog filma, nedavno održano, deseto po redu Gledalište (Zagreb, MM centar, 3. – 4. veljače), ponudilo je širok spektar radova, od početničkih istraživanja na granici eksperimentalnog i dokumentarnog filma do ozbiljnih propitivanja rodovsko-žanrovskih konvencija. No, već su i radionički filmovi donijeli pomak u formalnom ili sadržajnom smislu. Film nastao u sklopu radionice festivala Kratki na brzinu, “Ja ću biti…” skupine autora, čak i uz pretpostavljeni mentorski utjecaj, primjer je neočekivane zamjene uloga u poentiranju podtekstualnog egzistencijalnog propitivanja. S druge strane, većina u ovom slučaju dokumentarnih radova, dovoljno je korektna da bi ravnopravno konkurirala selekciji nekih od hrvatskih festivalskih programa. “Euro neuro” Danijela Novokmeta tako je, primjerice, karakterističan rezultat snimateljskog prodora u stvarnost s ciljem naglašavanja njenih distorzivnih elemenata, dok se naglašenom aktivističkom crtom odlikuje “S.O.U.R.” Ivana Smoljana. Na sličnom je tragu i “Ghost Places” Darije Keršić, doduše okarakteriziran kao eksperimentalni film, što samo naglašava osjetnu premreženost rodova i žanrova na Gledalištu.
Najzanimljiviji primjer u tom smjeru zasigurno je film pomaknute perspektive s ciljem portretiranja neuhvatljivog stanja protagonista, “Dokumentarni film ‘Sad ili nikad'” Zorka Sirotića. Struktura koja se neočekivano premetne u igranu potpuno će poremetiti gledateljeva očekivanja, no funkcionalnost ovog postupka treba tražiti u posredovanju drugačijeg doživljaja stvarnosti. Film o istrijanskom umjetniku Darku Brajkoviću Njapi prožet je iskonstruiranim situacijama koje razbijaju dokumentaristički elementi, čime se sugerira pokušaj aktivne rekonstrukcije zatečenog, ali i doslovnog uobličenja filmskog dvojnika koji će prekoračivati granice konvencionalnog.
Psihološki portret s naglašenim poetskim senzibilitetom i vizualnom ekspresivnošću donijela je “Sanja” Nikice Zdunić. Kontrastiranjem prizora i pronalaženjem vizualnih ekvivalenata narativnoj potki filma, autorica je nastojala dosegnuti dokumentirani subjekt u svojoj cjelovitosti. Redateljičina se vještina iskazuje istovremenim samosvjesnim izrazom i dubokom odgovornošću za svoju glavnu protagonisticu.
Sunčica Ana Veldić već se profilirala kao dokumentaristica svakodnevice, dok karakteristični sirovi pristup i fotografija oblikuju njen prepoznatljiv autorski potpis. “Demon iz boce” portret je zagrebačke supkulturne figure, Svena Narušitelja, čije će osebujno pojavljivanje pred kamerom graničiti s ekshibicionizmom i infantilnošću. Iako zahvalan kao filmska pojava, teško je zaključiti do koje se mjere redateljičin pristup specifičnom karakteru poklapa s prvotnom namjerom filma.
Čitav niz ostvarenja – zaključak je s desetog po redu Gledališta – potvrđuje da mladi redatelji orijentirani na Kinoklub ne odustaju od izvrtanja perspektiva i traganja za samosvojnim, često i ironijskim izrazom. Budući da su dosad dali obol mnogim segmentima hrvatskog (dokumentarnog) filma, na temelju prikazanog možemo očekivati samo daljnji razvoj u naznačenim smjerovima.
