Organizacijske peripetije i neizvjesnost opstanka obilježili su ovogodišnje, 26. Dane hrvatskog filma (16. – 20.6.). Promjene programskih koncepcija, organizatora i načina afirmacije (p)ostale su jedini kontinuitet festivala, čije konture nikad nisu bile čvrsto definirane u pokušaju pomirenja zahtjeva reprezentativnosti i uvida u stvarno stanje domaće kinematografije. I dok je Spiritus Movens, organizator dva prethodna DHF-a, festival izmjestio iz prostora Studentskog centra i pokušao ga etablirati unutar šire festivalske scene, nakon dva neuspješna natječaja, Vijeće Dana hrvatskog filma, suočeno s alternativom njegova (privremenog) gašenja, u suradnji s Centrom za kulturu Trešnjevka, tehničkom podrškom Hrvatskog filmskog saveza i Centra za kulturu August Cesarec, koji su ustupili prostore, uspjelo je iznijeti ovogodišnje turbulentno izdanje. Prijelazno se razdoblje u nekim segmentima pokazalo možda i funkcionalnije od prethodnih, organizacijski i tehnički doduše manjkavo, no programski na razini. Toj je činjenici zasigurno pridonio novi način selekcije, koji se više ne oslanja na jednog umjetničkog direktora, već niz članova Hrvatskog društva filmskih kritičara. Pokušaj izdvajanja kvalitetnih ostvarenja koja će predstaviti uspostavljene trendove svakog pojedinog filmskog roda, zasigurno je smjer koji bi Dane u budućnosti mogao čvršće etablirati na domaćoj festivalskoj sceni.
Supostojanje kvalitativno različitih radova, od profesionalnih produkcija do studentskih vježbi, prepoznatljivo je obilježje Dana hrvatskog filma. I u dokumentarnom programu prikazan je presjek prošlogodišnjih ostvarenja, pri čemu je do izražaja došla prevlast objektivno-informativnih dokumentarnih formi. S druge strane, inzistiranje na svojedobno uspješnim formatima bez osjetnog pomaka, kod publike i struke izaziva zasićenje što se posebno intenzivira u tzv. intimističkim i autorefleksivnim ostvarenjima. Službena dokumentarna konkurencija 26. DHF-a pokazala je kako se na formalnoj razini ovaj filmski medij ipak promišlja, a njegove specifičnosti ugrađuju u značenjsko-simbolički okvir filma (doslovno multipliciranjem okvira i proizvođenjem metaslika u “Nasljeđu” Sanje Šamanović). Njegove naprednije mogućnosti, međutim, ovdje su tek u funkciji sporednog postupka oplemenjivanja filmske priče, čiji se potencijal rijetko iskorištava do kraja.

“Nasljeđe” (Mitropa, 2016. | ★★★ i 1/2) tako ostaje intimna crtica, koja se prostorno- vremenskom izmještenošću snimljenog materijala i njegovim projiciranjem na ekranu unutar ekrana distancira od publike, prekidajući emotivne spone. Paradoksalno, trauma gubitka najbližih o kojoj se progovara ostaje zarobljena unutar prizora i ne uspostavlja odnos prema gledatelju. Iako na metafilmskoj razini postupak može funkcionirati, u ovom slučaju pretjerana objektivizacija kondenzira prikazane relacije i postaje barijera potpunom gledateljevom suživljavanju, što je za forme ovog tipa pretpostavka uspješne realizacije. “Hudo vreme” (Restart, 2016. | ★★★) Anje Strelec i Tomislave Jukić također tematizira gubitak i odnos tri generacije ženske linije, no u ovom slučaju izostankom autorskih intervencija i oslanjanjem na uhvaćene prizore, autorice izazivaju mlaku reakciju gledatelja. Problem je očito u izostanku smislene manipulacije medijem, čija bi začudnost filmu pridala novu dimenziju i naglasila temeljnu intenciju.
Dokumentarna se konkurencija općenito odlikovala većim kvalitativnim oscilacijama nego li ostatak programa, pri čemu je osjetan svojevrsni kreativni zastoj naših autora. U takvoj konstelaciji ne čudi da je najboljim dokumentarcem proglašen “Oni samo dolaze i odlaze” Borisa Poljaka (Hrvatski filmski savez, 2017. | ★★★★ i 1/2), kao autorski najprepoznatljiviji film. Splitski redatelj u gotovo antropološkoj analizi fokus stavlja na simptomatične detalje pomoću kojih gradi sliku obalnog turizma na granici groteske, neprestano kontrastirajući prizore i preobražavajući ih u suptilni društveni komentar. Pomno razvijajući dramaturgiju svakog pojedinog kadra, kroz naizgled dopadljivu studiju, Poljak provlači pitanja socijalne i dobne stratifikacije, zgusnuvši sav apsurd suvremenog zahtjeva za odmorom.

Strukturalno manje cjelovit, no tematski zasigurno najintrigantniji pokazao se “After Party” (Akademija dramske umjetnosti u Zagrebu, 2017. | ★★★★) Viktora Zahtile. Interpretacijski je bitna činjenica da je riječ o ADU-studentskom radu na temu autobiografije. Autor izdvaja životni trenutak, koji se s obzirom na autobiografsku potku može čitati kao duboko određujući. Baš je to presudan moment koji će generirati ambivalenciju, kako u odnosu na filmske postupke, tako i samu činjenicu da je riječ o prekidu ljubavne veze. Emotivnost u srži filma neprekidno se pobija inzistiranjem na gesti ili formi koja je češće simbolički izraz iracionalnog košmara protagonista, što njihov odnos mehanizira i suprotstavlja emotivno nabijenim dijalozima, koji se doduše ne izdižu iz adolescentske infantilnosti.
Bilo bi licemjerno govoriti o ljubavnom filmu bez da se napomene da je riječ o gay paru, što možda ne bi bilo presudno da ne ruši barijere eksplicitnošću, a to je, uzmemo li u obzir tretman tjelesnosti u hrvatskom filmu, samo po sebi iskorak. Očita samozadovoljna nadmoć protagonista u rušenju malograđanskih nazora, što se dobro vidi izvrsno snimljenom scenom hedonističko-ekstatičkog vrhunca filma, ipak uspostavlja novi vid elitističke taštine koja se prezentira kroz klišej duboke, nama nedostupne ljubavi. Film karakterizira temeljna podvojenost u kojem vizualni sloj povremeno odskače intrigantnom artificijelnošću u sukobu s narativnom linijom. S druge strane, spomenuti autobiografski okvir asocira na specifičan autorov pristup, kako osobnim vezama, tako i njihovoj refleksiji kroz stvaralaštvo.

Nikica Zdunić predstavila se dokumentarcem “Žene, žene, žene” (Akademija dramske umjetnosti u Zagrebu, 2017. | ★★★ i 1/2) koji isprepliće tri generacije žena okupljene oko rituala uređivanja kose. Sličan smo koncept mogli vidjeti na prošlogodišnjem ZagrebDoxu, implicitno političnom filmu “Kod frizera” / “Women in Sink” (2015) redateljice Iris Zaki. S druge strane, u slučaju Zdunić nedostaje kritičkog odmaka prema stereotipima površnog doživljaja tipično ženskog načina mišljenja, druženja ili odabira prioriteta, a koji se ovdje gotovo potvrđuju. Lorna Kunčić u “Vertikalama” (Restart – Škola dokumentarnog filma, 2016. | ★★★ i 1/2) ženi pristupa istražujući pokret, dok se tijelo pri susretu s kamerom preobražava u samosvojni umjetnički subjekt. Iako koncept nije pretjerano originalan, film se izdvaja liričnim ocrtavanjem unutarnjeg svijeta glavne protagonistice, plesačice na šipki.
Znatan dio dokumentarne konkurencije pokušaj je prikaza osebujnih pojedinaca. Iako se u većini slučajeva naziru dublji društveni čimbenici koji protagoniste determiniraju i onemogućavaju u samorealizaciji, prikazani materijal često je neselektivan, kao što je to slučaj s filmom “Neuspješan skroz” (HRT, 2017. | ★★) Ljiljane Šišmanović. Suštinski problem ostaje nejasna motivacija i nedostatak kontekstualizacije, odnosno uvjerljivih pozadinskih odnosa u sprezi s kojima bi glavni lik, neuspješni umjetnik iz Zagreba, stekao slojevitost. Slično je i s “Florijanom” Darija Bukovskog (Blank_filmski inkubator, 2016. | ★★★) koji je dinamičniji, ali i dalje izbjegava faktore koji su uvjetovali nekonvencionalnost portretiranih pojedinaca izvan uobičajenog društveno-ekonomskog matriksa. Pogreška je učinjena samim odabirom protagonista, s obzirom na to da su njihove priče neekvivalentne i svaka pojedina zahtijeva kompleksniju razradu. “Kika” Mirne Zgrabljić (Akademija dramske umjetnosti u Zagrebu, 2016. | ★★ i 1/2) prateći mladu striptizetu gotovo prelazi granicu prema senzaciji, dok pokušaj razumijevanja i izgradnja preduvjeta za ravnopravan odnos prema publici potpuno izostaju. U svim je gore navedenim ostvarenjima propušteno zauzimanje čvrste pozicije spram prikazanog, a koja bi nužno značila kritički stav prema zbilji koju dijelimo.

“Ispred zastava” (Restart – Škola dokumentarnog filma, 2016. | ★ i 1/2) Sanje Bistričić iskorištava već istrošenu temu hrvatsko-srpskih ljubavnih odnosa, koji niti su problem izvan usko nacionalističkih krugova, niti ih treba tretirati kao devijacije. Činjenica da je pozadina mladog zaljubljenika baš nacionalistička, ne bi trebala biti samorazumljiva, a tim je besmislenije ponuđeno razrješenje, koje nama kao gledateljima ne podastire momente promjene stava izvan uske osobne relacije. Uzmemo li u obzir da su očekivanja preokrenuli filmovi na granici rodova – “Dokumentarni film ‘Sad ili nikad'” (Kinoklub Zagreb / 7 dana stvaranja; 2016. | ★★★★) Zorka Sirotića o istarskom umjetniku Darku Brajkoviću – prikazani u popratnom programu Izvan okvira, šteta je što je u natjecateljskom programu prednost dana ostvarenjima prvenstveno konvencionalnog karaktera.
Programske nedoumice vidljive su i izborom niza dužih formata, od kojih su neki poput “Gazde” (Hrvatski centar za istraživačko novinarstvo i slobodu medija / Blank_filmski inkubator; 2016. | ★★★★) Darija Juričana, već široko distribuirani. Slično je i s filmom Irene Škorić, “Neželjena baština” (Artizana film, 2016. | ★★ i 1/2), ali i “Tajanstvenim objektom u borovoj šumi” (Hulahop za HRT, 2016. | ★★★★) Saše Bana, koji pripada širem serijalu “Betonski spavači”. Riječ je o filmovima koji prednost daju istraživanju društvene simptomatologije nasuprot razvoju umjetničkih formi. Dok je Juričan metodama istraživačkog novinarstva uspješno razotkrio pozadinu trenutno najaktualnijeg političkog pitanja u vidu Agrokora, Škorić i Ban se posvećuju zanemarenom naslijeđu bivše republike. Pritom Saša Ban izbjegava nostalgični patos da bi naglasio iracionalnost postupanja s jedinstvenim primjercima modernističke arhitekture. Budući da svi ti filmovi formom odudaraju od ostatka programa, a ključna im je funkcija osvješćivanje slijepih točaka zajednice, ostaje nejasno jesu li u program uvršteni zbog društvene angažiranosti, progovaranja o zanemarenim temama ili naprosto specifičnog doprinosa sceni u cjelini.
Jedna od većih zanimljivosti ovogodišnjeg DHF-a Dana svakako je bilo prikazivanje restauriranih klasika prije svakog bloka natjecateljskog programa. Neprijeporni klasici – “Pletenice” (1973) i “Dernek” (1975) Zorana Tadića, “Ljudi s Neretve” (1966) Obrada Gluščevića, “Pohvala ruci” (1967) Bogdana Žižića, “Prokleti praznik” (1958) Dušana Makavejeva i “Splendid Isolation” (1973) Petra Krelje – u slučaju dokumentarnog filma komuniciraju sa suvremenom publikom, istovremeno pružajući uvid u kontinuitet stvaralaštva i moguće interferencije društveno-politički različitih razdoblja.
Na kraju, Dani hrvatskog filma nisu ni u kojem segmentu pretjerano iskočili u odnosu na prijašnja izdanja, iako se aktiviranje novih prostora poput Ljetnog kina Tuškanac, kao i istupanje u javni prostor Parka Stara Trešnjevka čine potezima koji mogu potaknuti veću vidljivost. Pitanje programskog koncepta i samog cilja festivala još uvijek ostaje širom otvoreno. Ako će se festival nastaviti razvijati prema kvalitativnom ključu, manjkavosti neprofesionalne produkcije još će više iskakati, iako ne nužno u idejnom smislu. Zbog goleme festivalske konkurencije i realne opasnosti od repriznog, recikliranog programa, rješenje vjerojatno nije ni zahvaćanje čitave godišnje hrvatske filmske produkcije, barem ne u onom natjecateljskom dijelu festivala. Budući da su se Dani već donekle i profilirali kao platforma mladih autora i pogotovo kratkog metra, možda bi razvoj u tom smjeru mogao biti ključan. Vitalnost naše kratkometražne produkcije naprosto zaziva opstojanje festivala koji će joj pružiti adekvatan tretman na nacionalnom nivou.
Najbolji dokumentarni filmovi natjecateljskog programa 26. Dana hrvatskog filma (Iva Rosandić):
- “Oni samo dolaze i odlaze” (★★★★ i 1/2)
- “After Party” (★★★★)
- “Gazda” (★★★★)
- “Tajanstveni objekt u borovoj šumi” (★★★★)
- “Nasljeđe” (★★★ i 1/2)
- “Žene, žene, žene” (★★★ i 1/2)
- “Vertikale” (★★★ i 1/2)
Najbolji dokumentarni filmovi natjecateljskog programa 26. Dana hrvatskog filma (Hrvoje Krstičević):
- “Oni samo dolaze i odlaze” (★★★★ i 1/2)
- “Nasljeđe” (★★★★)
- “After Party” (★★★★)
- “Tajanstveni objekt u borovoj šumi” (★★★★)
- “Gazda” (★★★ i 1/2)