Na 18. DOKUartu sinoć je prikazan dokumentarac “Bakin seksualni život” / “Granny’s Sexual Life” / “Babičino seksualno življenje” (2021) slovenske autorice Urške Djukić i njene francuske kolegice Émilie Pigeard, koja u filmu potpisuje svu animaciju. Film je prošle godine osvojio Europsku filmsku nagradu za najbolji kratkometražni europski film 2022. godine, a Djukić je ušla u povijest slovenske kinematografije kao prva autorica iz susjedne nam države s laskavom nagradom Europske filmske akademije. Prije nje još je samo srpski autor Stefan Arsenijević s igranim filmom “(A)Torzija” (2003) u slovenskoj produkciji, došao do EFA-ine nagrade; još konkretnije – iste, kratkometražne za naj-europski film. “Bakin seksualni život” je, pak, dosad osvojio četrdesetak nagrada, u srpnju ove godine i prestižnog Césara za najbolji francuski kratkometražni animirani film. Urška Djukić (37) pripada mlađoj generaciji slovenskih autorica, dok njen redateljski CV dosad popunjavaju mahom kratkometražna ostvarenja. To će se ipak uskoro promijeniti, jer za 2024. najavljuje svoj dugometražni prvijenac, igrani “Little Trouble Girls”, koji proširuje naslovnu temu iz “Bakinog seksualnog života”, istražujući društvene norme nametnute generacijama mladih djevojaka.
S obzirom na to da se slovenska autorica deklarira kao feministica, ovo je logičan nastavak njenog filmskog puta čiju važnu stanicu zasigurno predstavlja dokumentarac sinoć prikazan u Bjelovaru. U središtu “Bakinog seksualnog života” – nastalog iz skupljenih anonimnih svjedočanstava žena iz knjige “Ogenj, rit in kače niso za igrače” Milene Miklavčič – četiri su žene starije životne dobi, čija se sjećanja stapaju u ono jedno, bake Vere. “Odrasla sam u takvom vremenu gdje se najviše cijenilo ženu kada je bila tiha i nije govorila, osim ako joj nije bilo naloženo”, uvodni je odgovor kojeg slušamo u offu, dok u blizim kadrovima starih fotografija iz apostrofiranog doba prve polovice 20. stoljeća, gledamo uredno skupljene ruke i pokoji zgrčeni prst žena u svečanim haljinama. Njihova nam pak lica ostaju skrivena uslijed svjesnog autorskog odabira zumovskog postotka prikazanog. Jedan od kadrova – ni ovaj, naravno, nije izabran slučajno – pokazuje muškarca i ženu posjednute jedan uz drugog; i dok žena ima polusklopljene ruke, gotovo kao molitvenu pripremu – sve po P.S.-u tadašnjeg doba, muškarac sjedi mnogo slobodnije, ruku priljubljenih na neprekrižene noge.
“Baš si glupa. Lezi, raširi noge i bit će mir.”
Neupućenima bi spomenuta simbolika možda mogla preletjeti preko glave, no svu neizvjesnost i moguće drugačije tumačenje iste, autorice brzo razbijaju mračnim svjedočenjem glavne protagonistice u offu, o doslovce nikakvim pravima žena iz tog doba. Život tadašnje tipične žene svodio se na održavanje domaćinstva i rađanje djece, a osim kuhanja morala je zadovoljavati i seksualne prohtjeve svog često nasilnog muža, bez obzira na trenutno raspoloženje. “Na kraju je uvijek dobio željeno”, govori baka Vera. “Baš si glupa. Lezi, raširi noge i bit će mir”, prisnažuje susjeda bakine mame. Pretočena svjedočanstva četiriju žena spajaju se u jedan (bakin) glas u offu, dok se pred nama izmjenjuje jednostavna, gotovo dječje nacrtana animacija Émilie Pigeard, kojom je Djukić na lakši način ovu tešku temu željela približiti gledateljima. Iako naizgled jednostavni crteži, ravnih i jednostavnih linija, koji zaista izgledaju kao da bi ih moglo nacrtati i kakvo nešto talentiranije dijete iz ranijih osnovnoškolskih klupa, isti skrivaju mračnu stvarnost (tadašnjeg) muškarca kojem je pojam ravnopravnosti spolova bio svemirski stran.
Jedna od najpamtljivijih scena, predimenzionirano-karikaturalnih kakvima film obiluje, ona je gdje mini-vojnici s penisima u erekciji stupaju prema svojevrsnom brdu, zapravo skupljenim ženskim nogama, koje se potom otvaraju uz zvučni efekt kakvih teških betonskih vrata, nakon čega jedan po jedan, u pravilnim razmacima ulaze u vaginu – cilj svoje misije; cijelu ovu akciju na vrhu polegnute žene gleda djevojčica, koja potom plačući bježi od mjesta događaja. Nitko u to vrijeme, govori baka u offu, nije razmišljao o ženinom zadovoljstvu, crkva je isto smatrala najvećim grijehom, orgazam bio misaona imenica, a rađanje se smatralo dužnošću. I tako, godinu po godinu, dok se ne navikneš. Ili dok ne počneš razbijati vrata predrasuda i manjkavih zakona. Jer, koliko god “Bakin seksualni život” bio mračan, ali jako dobro promišljen i zaokružen podsjetnik na olovna vremena zatiranih ženskih prava i tjelesne autonomnosti, toliko je iz današnje perspektive važan pokazatelj koliko smo kao još uvijek duboko nesavršeno društvo, ipak nemjerljivo napredovali u odnosu na ista.
