Serija mikro-eseja i intervjua na portalu Dokumentarni.net, pod zajedničkim projektnim nazivom “Prozori”, zamišljena je kao pregled najvažnijih estetika i tema u hrvatskoj dokumentaristici prije osamostaljenja.

Kroz ponuđeni presjek pokušat ćemo pružiti uvid u ključne teme hrvatske stvarnosti u zadnjih pola stoljeća (emigracija, siromaštvo, komunistička vladavina, socijalne nepravde…) te propitati način njihovog oblikovanja u domeni umjetničko-filmskog.
 
Također, u fokusu “Prozora” bit će i autori koji su stvarali na rubu dokumentarnog tipa izlaganja spajajući ga s drugim filmskim rodovima – posebice onim eksperimentalnim (Gotovac, Kursar, Martinac…).

Svoj posljednji dokumentarni film “Kašinska 6” (1981) Zoran Tadić (1941. – 2007.) snimio je iste godine kada i kultni igrani prvijenac “Ritam zločina”, pa je i za njega dokumentarni film, kao tolikim redateljima prije i poslije njega, ostao zagrijavanje za dugu igranu formu. No, vraćao mu se mislima i riječju objavivši 2009. godine nadahnutu knjigu “Ogledi o hrvatskom dokumentarcu” u kojoj su sakupljeni njegovi tekstovi nastali u rasponu od 35 godina i u kojima se razotkriva njegova cjeloživotna zaljubljenost u potragu za istinom.

Kašinska 6

“Ovi snimci učinjeni su 7. listopada 1981. Bilježimo posljednje trenutke kuće u Kašinskoj ulici broj 6 dan uoči seljenja stanara i rušenja kuće”, govori nam glas u offu na početku njegova oproštajnog pisma dokumentarističkoj praksi. Tu zvukovnu informaciju prati jedan jedini kadar – dugi statični total derutne dvokatnice na koju je prikovana tabla s natpisom Kašinska ulica; slijedi zatamnjenje i naslov filma ispisan bijelim štampanim slovima na crnoj pozadini.

Preostalih osam minuta filma prepušteni smo isključivo jeziku slike i zvukovima zatočenim unutar nje. Tadić prvo niže niz detalja kuće snimljenih iz blagog donjeg rakursa – prozor, balkon, krov, vrata, a potom ulazi u interijer i u njemu, opet u detaljima i blizim planovima, snima tragove ljudi koji u kući žive – vjedro s vodom, rublje, otirač… Kamera je uporno statična, svaki kadar predstavlja fragment kojim naslućujemo odsutnu cjelinu. Naš je pogled prikovan uz predmete i stvari kojima se bliži kraj – barem u obliku u kojem ih sada vidimo.

Kašinska 6

Autor nas bez okolišanja poziva da sagledamo vrijeme koje u njima čuči i koje tek što nije nestalo, odnosno pretvorilo se u ništa. Jer, on zna kako u predmetima zajedno s vremenom stanuju i emocije, sjećanja, misli. Stanari kuće u Kašinskoj 6 pospremili su svoju intimu u kartonske kutije da je odnese prazni kamion što nezaustavljivo bruji pred vratima. Snimajući posljednje trenutke njihove prisutnosti Tadić nam čistom slikom razotkriva jednu istinu – kada se nešto približava svome kraju, u njemu se oživotvoruje prolaznost. Specifičnost je filma da je sposoban bilježiti vrijeme odnosno njegovu esenciju – promjenu. A promjena ima dva lica – kreaciju i destrukciju.

Druga polovina “Kašinske 6” prikazuje samo rušenje kuće, motiv koji će poput duha progoniti i redateljev igranofilmski opus unutar kojeg će se uporno vraćati slici razaranja kuće kao metafore dominacije kaosa i neumoljivosti promjene: od “Ritma zločina” sve do proročanskog remek-djela “Orao” (1990). Tadićev je pristup igranoj formi nosio u sebi iskustvo napuštenog dokumentarnog jer se i u tom rodu njegova umjetnička misija najautentičnije manifestirala u upornom fiksiranju prolaznosti medijem filma.

Kašinska 6

Njenu optimalnu sliku pronašao je upravo u prizoru rušenja kuće, a dosljednost provedene potrage razotkrila je autorovu opsjednutost metafizikom izgubljenog. Svaki čovjek u sebi nosi neku srušenu kuću, neko mjesto na koje se ne može vratiti i koje je vrijeme učinilo nedostupnim. Ali u imaginarnom ništa nije srušeno, metafizika se skriva u našoj mogućnosti da ono prošlo i uništeno učinimo prisutnim i živim u duhu, odnosno u umjetnosti. Baš kao što Tadić, snimajući rušenje kuće – dokumentirajući jednu destrukciju – kreira kolektivnu uspomenu koja nadilazi fizičko vrijeme trajanja prikazanog kao i njegovo privatno značenje.

Jer, u dokumentarnom filmu prikazana stvarnost transcendira, govoreći nam preko prostora i vremena o onome što je nepromjenjivo. “Kašinska 6” skriva tajnu umjetničkog i životnog puta Zorana Tadića kojeg je, kao i nas, okruživala destrukcija i koji se, kao i svi mi, iz trenutka u trenutak suočavao s prolaznošću. Snimajući ono što uporno nestaje umio je vrijeme ugrijati toplinom kreacije ili kako je sam objasnio: “Iz vlastitog zaborava, rekao sam jednom, pokušavam otrgnuti detalje koji opet meni samu pomalo pomažu živjeti.”

“Kašinska 6” 

  • Scenarist i redatelj: Zoran Tadić
  • Direktor fotografije: Goran Trbuljak
  • Montaža: Maja Rodica-Virag
  • Tonski snimatelj: Mladen Prebil
  • Organizator: Ante Deronja
  • Produkcija: Zagreb film
  • Godina proizvodnje: 1981.
  • Trajanje: 9 minuta

Projekt “Prozori” sufinanciran je sredstvima Agencije za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here