PočetnaEsejiProzori"Sajmište" - Daj šta daš

“Sajmište” – Daj šta daš

|

Odvajkada ljudi trguju. Prodajemo i kupujemo hranu, odjeću, pa i svoja uvjerenja, vrijednosti i dostojanstvo. I prije ukazanja novca, klase, demokracije i vlade, imali smo trgovinu, odnosno potrebu da zamijenimo, nabavimo ili se, jednostavno, riješimo viška. Legenda kaže kako su prva stalna ljudska naselja nastajala upravo na mjestima gdje se trgovalo. Kao što znamo, i danas je to jedina aktivnost koja nikada ne posustaje i koja preuzima brojna lica i oblike. Jedno od živopisnijih toposa trgovine jesu buvljaci, tržnice rabljenom robom. Zagreb se može podičiti jednom od većih buvljaka u ovom dijelu starog kontinenta – Hrelić je smješten na periferiju, odmah uz ogromno gradsko smetlište, rijeku Savu i brojne novoizgrađene stanove sumnjive kvalitete i još sumnjivijeg pogleda. Na filmu ga je posebno uvjerljivo portretirao Bogdan Žižić svojim kratkim dokumentarcem “Sajmište” (Zagreb film, 1982.).

Svoj filmski esej o trgovini, ljudima i budućnosti civilizacije Žižić otvara upečatljivom glazbom s harmonike i nizom impresivnih crno-bijelih fotografija što ih je u razdoblju od 1932. do 1935. snimio možda i najslavniji hrvatski fotograf Tošo Dabac na tadašnjem gradskom sajmištu smještenom u Heinzelovoj ulici (Hrelić se na svojoj lokaciji nalazi od 1971., a ime je dobio po obližnjem selu). Nakon Dapčevih fotografija, slijede dinamične snimke u boji te popratni prizorni zvukovi načinjeni 14. srpnja 1982. godine na Hreliću. Žižić nas bravurozno uvodi u atmosferu živahnog sajmišta na kojem se trguje rabljenom, a nekad i novom robom svih boja i oblika. Ima tu odjeće, alata, bijele tehnike, namještaja, umjetnina i, naravno, okrepe u obliku kobasica, kotlovine i masnih pogača. U blizim planovima kamera “Sajmišta” hvata živopisne prodavače i prodavačice, a u daljim njihove brojne mušterije. Otkrivamo kako će se na Hreliću netko okušati u igrama na sreću ili zapjevati, netko nazdraviti u drvenoj baraci ili improviziranom šatoru, netko kleknuti kako bi detaljno prebrao hrpe odjeće i obuće razbacane po prašnjavom tlu, a onda se okrijepiti ćevapima i pivom.

Dojmljiva fotografija Žižićeva tadašnjeg stalnog suradnika Gorana Trbuljaka oduševljava svojim bogatim zasićenim koloritom i vrhunski oblikovanim pokretima koji uvjerljivo prenose svu živost ove neumorne lokacije. Na sebi karakterističan način, autor izbjegava bilo kakav komentar u obliku naracije u offu te umjesto toga svoju priču gradi isključivo filmskom slikom. Dramaturgija počiva na prikazu tipičnog dana na Hreliću, od postavljanja štandova i dolaska posjetitelja, do njihova razmotavanja i pustoši koja ostaje nakon sajma te hrpe smeća koja privlači ptice. Žižić se s posebnom strašću zadržava na apokaliptičnim prizorima koji ostaju nakon ljudske trgovinske razmjene, poentirajući sablasnim prizorima ispražnjenog sajmišta s kojeg odlaze i posljednja dva muzikaša praćeni istim onim zvukom harmonike s početka filma.

Kao i Žižićev “Jedan život” (Zagreb film, 1984) nastao dvije godine kasnije, “Sajmište” je zapravo filozofska refleksija o stanju ljudske civilizacije, u kojoj se vječno trguje kako bi se zadovoljilo one sitne i najniže potrebe. Ukratko – živi se kao da sutra ne postoji. Žižić formu opservacijskog dokumentarca koristi kako bi oslikao svoj pesimističan stav o smjeru kojim ide društvo. Novi poredak tako na pijedestal stavlja robu i novac, koji su odavno nadjačali sve ostale tekovine ljudskog duha – danas se živi kako bi se imalo, trgovalo i trošilo, a ne kako bi se davalo, dijelilo i učilo. A iza svih naših sajmišta na kojima ćemo spremno unovčiti sve što se dade prodati, vođeni daj što daš filozofijom i spremno kupiti ono što nam ne treba, ostaje svijet u kojem se iza svih tih sitnih razmjena krije zaborav bitnih vrijednosti koje nam zapravo mogu osigurati bolju budućnost. Njima će se obilno trgovati i ovih dana na velikom postizbornom sajmištu, a naši ideali, optimizam i povjerenje prodavati u bescjenje.

“Sajmište”

  • Scenarij i režija: Bogdan Žižić
  • Produkcija: Zagreb film
  • Kamera: Goran Trbuljak
  • Montaža: Martin Tomić
  • Godina proizvodnje: 1982.
  • Trajanje: 14 minuta


Komentari

Komentirajte

Napišite komentar
Unesite ime

Najnovije

5. Nagrada Dokumetar: “Valerija” Sare Jurinčić najbolji hrvatski dokumentarac 2023. godine

"Valerija" Sare Jurinčić osvojila je Dokumetar za najbolji hrvatski dokumentarni film 2023. godine.

“Buena Vista Social Club” – Druga prilika za vječnost

U četvrtom nastavku "Rockdocsa" pišemo o dokumentarcu "Buena Vista Social Club" (1999) Wima Wendersa.

“Sretni kamperi” – Posljednje ljeto

"Sretni kamperi" film je koji može dojmiti dijelom svojih vizuala, ali i umoriti činjenicom dominantno nepoticajnog variranja više-manje istog.

17. Gledalište Kinokluba Zagreb – Oblačići s trotočjem

17. Gledalište Kinokluba Zagreb, održano je u zagrebačkoj Kinoteci od 29. svibnja do 1. lipnja.

“Bez sunca” – Jedini primjer svoje vrste

"Bez sunca" i Sandor Krasna ne mogu se postavljati u hijerarhiju, niti podvrći ozbiljnoj kritici, jer ostaju jedini primjeri svoje vrste.

“To Kill a Tiger” – Poruka nade iz Indije

"To Kill a Tiger" (2022) Nishe Pahuje bavi se osjetljivom, mučnom temom silovanja trinaestogodišnje indijske djevojčice Kiran.

Drugi filmsko-diskurzivni program HDFK-a: Filmska kritika i kustoske prakse u Aziji 

Hrvatsko društvo filmskih kritičara nastavlja sa serijom filmsko-diskurzivnih programa pod nazivom "Kritika i društvo".

17. Gledalište: “Oda” – Crvena avet

Mia Maros Živković je u filmu "Oda" ispisala dimenzijama malu, skromnu, intimističku, no dojmom oveliku odu hrabrim, ustrajnim ženama.

17. Beldocs: “Porodica na određeno vrijeme” – Putovanje onkraj providnog

"Porodica na određeno vrijeme" vizualno je i sadržajno poticajno ostvarenje, koje gledatelja okupira modifikacijama prepoznatljivih tema i motiva.

Dva dokumentarca u glavnom programu 71. Pulskog filmskog festivala

U glavnom programu 71. Pulskog filmskog festivala našla su se i dva hrvatska dokumentarna filma.