Dokumentarci su ponekad i oproštajna pisma, i to ona u kojima se u isto vrijeme opraštamo, ali i grčevito držimo za same rubove naše prošlosti.
Onako kako je Sirija prestala postojati kao država, tako je i grad Alep nestajao poput vjetrom razorene puzle – mlada obitelj Abdullah od cijelog se kaosa uspjela skloniti u Južnoj Africi, vezani Skypeom s obitelji i prijateljima koju su ostali gledati užas u lice, a neki mu se čak i priključili.
Iako koristeći svega osamnaest minuta, američka redateljica i medijska umjetnica Melissa Langer uspjela je “Moj Alep” / “My Aleppo” (2015), svoj novi doku-kratkometražac – osvajač Nagrade za najbolji studentski dokumentarni film na prošlogodišnjoj IDFA-i – pretvoriti u iznimno ostvarenje, u kojem nema niti sekunde viška ili manjka. Konačni rezultat oslikava sirijski sukob i sudbine pojedinaca koliko i kolektiva, bolje od mnogih ambicioznijih i dužih uradaka.
“Moj Alep” je savršeno izbalansiran film, s prikazom rata isključivo kroz verbalnu i neverbalnu komunikaciju, šture rečenice, misli, lamentacije, rasprave, zgražanje, krivnju i suze… Priče hvata mikrofon, dok se pred kamerom odvija nonšalantni dječji život, pokušaj nastavljanja obiteljske kolotečine u izbjeglištvu.
Intimnim okom leće zarobljene situacije i lijepo artikulirane misli oslikane arty kadrovima, lirskim komadićima iskrenih emocija, ovaj kratki dokumentarac čine dijelom dnevnikom, dijelom intimnim esejom, a dobrim dijelom i audiovizualnom pjesmom.
