Narcisoidnost sama po sebi ne mora biti loša osobina. Ona je korisno gorivo kod ljudi koji uistinu imaju nešto za ponuditi svijetu; talent, viziju ili sposobnost da zabavljaju. Koristi egu, koji je, hoćeš-nećeš, dobar temeljac solidnog dijela kreacije.

Problem nastaje onda kada narcisoidnost ključa iz netalentiranih mediokriteta, punih nedoživljenih i neostvarenih vizija samih sebe – kakvima je krcat dokumentarac “Čudna ljubavna veza s egom”  / “A Strange Love Affair with Ego” (2015) autorice Ester Gould. Stavljajući ih u fokus, jednostavno ostaje utopljen u iritantno ništavilo, zamarajući čak i onda kada se ne gubi u bolnoj pretencioznosti.

Koja, vidi slučajnosti, također ne mora biti loša. Ako iza pretenzije ima i nešto finog safta.

“Čudna ljubavna veza s egom” jedan je od onih osobnih dokumentaraca kojih je ove godine u programu ZagrebDoxa podosta. Dobre kamere su jeftine, a obitelj se ne plaća pa nije čudo da je i škotska redateljica Ester Gould za potrebe svog novog dokumentarnog uratka kameru usmjerila na prelijepu sestru Rowan, enciklopedijski primjerak samopouzdanja.

Komunikacija sa sestrom preko kamere nadopunjena je mislima ispisanima preko ekrana, kao i snimkama mnogih tzv. uspješnih i samouvjerenih egomanijaka, koji lamentiraju o sebi i bitku, onda kada se ne provode u lokalnim barovima.

Nema se tu puno toga za reći – ambicije oslikavanja odnosa pojedinca prema sebi i okolini jednake su lirskim pokušajima snimanja terensmalikovskih atmosferičnih eksterijera. Velike, ali brate zamorne.

1 komentar

  1. Primjer recenzije kakve bi trebalo zabraniti ili ih nazivati recenzijama.

    Navedeni film prikaz je autobiografskog filma u kojemu autorica uz pomoć života ljudi koji se nalaze u sličnim životnim situacijama kao njena sestra rekonstruira njen život i pokušava shvatiti razloge zbog kojih je počinila samoubosjtvo.

    Iz teksta je potuno nejasno je li navedeno autor teksta shvatio jer spominje prelijepu Rowen, dok autoričina sestra u niti jednom trenutku nije prisutna na ekranu.

    Na neupučenost i nesklonost ovakvom žanru upućuje i termin autora “jedan od onih osobnih dokumentaraca” kao i neprecizni termini koji se koriste kad se nešto ne može objasniti poput “pretenciozno”, “lametanje”, “idiotsko”, kojima jedino nedostaje termin “ne sviđa mi se” i “glupo mi je”.

    Riječ je o jednom od ponajboljih autobiografskih dokumentarnih filmova posljednjih godina, no da li se nekome takvi filmovi “sviđaju” nije samo pitanje stava nego prosudbe za koje su potrebne kompetencije i znanje, a osimim toga i vrijeme koje bi netko tko se želi nazivati recenzentom trebao posvetiti filmu koji gleda.

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here