Mo-young Jin je jedan od onih debitanata čije ime nećemo zapamtiti, a trebali bi.
Rodio se u Južnoj Koreji i tamo od 1997. snimao raznorazne TV-dokumentarce, ne bi li s “Ljubavi, ne prelazi tu rijeku” / “My Love, Don’t Cross That River” (2014) konačno zgotovio prvi dugometražni festivalski uradak. I odmah pokorio teren.
Probajte ga zapamtiti, jer nakon ovakvog prvijenca ne bi trebalo propustiti ono što dolazi.
Mada, “Ljubavi, ne prelazi tu rijeku” upravo jest jedan od onih filmova koji nas tjeraju da odbacimo očekivanja, podsjećajući nas na vrijednost trenutka kroz prizmu starosti i ljubavi. Slično kao i “U suton života” / “Twilight of a Life” / “Au Crépuscule d’une Vie” (2015) Sylvain Biegeleisen, još jednom remek-djelu u ovogodišnjem programu ZagrebDoxa, samo s posve drugačijim oružjem.
Raskošnijim, a opet posve lirskim – s jednakom snagom ljudskosti, kao i snagom kadrova prirode.
Svaki kadar ovog filma vrijedi kao jedan svitak Zen koana – rijetko kada se u nekom dokumentarcu vidi toliko pedantnih detalja neizmjerne emocionalne, a onda i narativne snage. Čak i monotonija svakodnevice ovdje izgleda kao pjesma.
Strpljiv, tih i nenametljiv, Mo-young Jin pratio je par na zalasku života, muškarca i ženu koji su zajedno čak 76 godina. Žive na obali rijeke u kući staroj dvjesto godina, poput likova iz slikovnice. Hodaju u tradicionalnoj odjeći, a onda kada ne rade na polju i oko kuće – iako je pater familias star 98 godina pa s jednom i pol nogom praktički gazi po vlastitom grobu – ubijaju vrijeme blejeći u prazno, pričajući ili pjevajući.
“Ljubavi, ne prelazi tu rijeku…” izuzetno je ostvarenje na nekoliko razina – osim što virtuozno balansira humor i suze, ova oda prošlosti, budućnosti, sadašnjosti, vremenu, prostoru i ljudskosti ujedno je i jedan od grandioznijih filmova o ljubavi.
A tko ne voli ljubav?
