Frazetina sreća u nesreći kao da je skovana za Karen Guthrie, redateljice koja je nekoliko tjedana snimala svoju obitelj, cijedeći reminiscencije tijekom poslijepodnevnih lješkarenja roditelja u penziji, kada je jednog dana njena majka doživjela moždani udar. Zakompliciravši dramaturgiju dokumentarca taman toliko da bi postao… nešto zanimljiviji.
Tragedija je tragedija, ali valja biti iskren kada se piše o jednom tako iskrenom djelu.
“Što smo si bliže” / “The Closer We Get” (2015), film otvaranja 12. ZagrebDoxa i osvajač prošlogodišnje Hot Docsove Nagrade za najbolji međunarodni dokumentarni film, generalno se svrstava u kategoriju intimnih obiteljskih portreta.
Onih filmova u kojima autori poput Sarah Polley (“Priče koje kazujemo” / “Stories We Tell”, 2012.) ili naše Dane Budisavljević (“Nije ti život pjesma Havaja”, 2012.) pokušavaju uz pomoć objektiva usmjerenog na svakodnevicu obiteljskog odnosa razumjeti vlastitu poziciju u kaosu zajedničkog DNK-a.
Nažalost, nema u “Što smo si bliže” posebne intrige, odmotavanja ili ispreplitanja bilo čega – samo vinjete, autoanaliza, razgovori… Zanatski jest odrađen besprijekorno – lijepa kamera i statična poezija eksterijera susreće sumornu sporost interijera; sve je to lijepo montirano, napisano, ozvučeno, popeglano, ali konačan rezultat svejedno je nešto poput penzionerskog Big Brothera s čitanjem osobnog dnevnika u naraciji.
Manjim dijelom fascinantan, a dobrim djelom fascinantan koliko i situacija u kojoj se nađete u kući nepoznatih ljudi, a oni vam pokazuju fotografije s ljetovanja i rođendana svoje djece. Samo depresivnije.
