U ožujku ove godine zauvijek nas je napustio veliki američki dokumentarist Albert Maysles. Zajedno s bratom Davidom (preminuo 1987. godine) sačinjavao je najpoznatiji nefikcijsko-bratski par svih vremena (“Salesman”, 1968.; “Gimme Shelter”, 1970.; “Grey Gardens”, 1975.), utrvši put direktnom filmu, u kojem su autori tek nepristrani promatrači događaja koji se pred njima odvijaju.
“U tranzitu” / “In Transit” (2015), Albertov posljednji film u karijeri, također slijedi lijepu tradiciju direct cineme uz koredateljsku pripomoć mladih filmaša (Lynn True, David Usui, Nelson Walker III i Benjamin Wu), od kojih su neki tek zakoračili u svijet iza kamere.
Maysles i njegovi mladi kompanjoni kročili su najdužom američkom međugradskom željezničkom trasom, zaduženom za spajanje Chicaga na istoku, odnosno Portlanda i Seattlea na zapadu zemlje.
Putnički vlak The Empire Builder željezna je grdosija na više katova zadužena za gutanje razdaljine od oko 3500 kilometara, a opremljena je restoranom i spavaćim kolima koji svojim putnicima barem malo olakšavaju napor trodnevnog tramakanja.
“U tranzitu” je realiziran kao opservacijsko-ispovjedni kolaž više protagonista bez nositeljske uloge, koncepcijski dosta blizak “Specijalnim vlakovima” (1972) Krste Papića. Očekivano, i ovdje bivamo suočeni s melting potom najrazličitijih sudbina, od žene prisiljene na davanje djeteta posvojiteljima, klinca u potrazi za crnim zlatom u Sjevernoj Dakoti pa sve do Indijanca na terapiji vlakom.
Može li Mayslesu onda netko prigovoriti da u “Tranzitovoj” celuloidnoj lokomotivi nije zapravo zarobio djelić nesputane i divlje americane o kojoj sa žalom u oku pjeva Lana Del Ray? Amerika bez Johna Waynea i Marilyn Monroe, ali Amerika u kojoj još čuči smisao za avanturu, miris Mississippija i pogled preko horizonta…
Pruga, dakako, predstavlja višeznačnu metaforu, označavajući početak i kraj (životnog ciklusa, poslovnih prilika, prekretnicu…); pobjedu čovjeka nad prirodom; američku inženjersku izvrsnost i imperijalističku nadmenost u isto vrijeme. Na kraju i dobri stari – kič.
Problem sličnih, disperzirano-anketnih dokumentaraca, leži upravo u heterogenosti autorove pozornosti, koja zbog iznimno kratkog vremenskog razdoblja u kojem nastaje i same širine sugovorničkog kadra, ne može prodrijeti među baršunastije slojeve svojih likova.
U takvim uvjetima, kvaliteta snimljenog materijala ponajprije ovisi o trenutnoj inspiraciji sugovornika i njihovoj količini respekta naspram isukanog objektiva. Vremena za građenje odnosa između redatelja i protagonista gotovo da i nema, a bogme ni previše prilika za popravnu repliku.
“U tranzitu” zaista u pojedinim trenucima djeluje kao neobavezan hopes and dreams anketarij, od kojeg su i “The Last Train Home” (Lixin Fan, 2009.) i “Ministarstvo željeza” / “The Iron Ministry” (J.P. Sniadecki, 2014.) stepenicu kvalitetniji tračnički dokumentarci novijeg godišta.
No, redateljski velikani poput Mayslesa imaju snage i umijeća već prožvakanoj premisi ulične dokume(r)ntacije, upumpati svježu krv i natjerati nas da se ponovno zaljubimo u ljudski rod (mladić koji ostavlja poznati život radi ljubavi; umirovljeni vojnik s bogatom povijesti bolesti kojem je to možda zadnje putovanje u životu; 23-godišnja Kineskinja koja se želi povezati s prirodom…).
Neke univerzalne teme poput ljubavi, života, smrti i želje za ružičastijom budućnošću, nisu podložne promjenama i zubu vremena, zar ne?
Američki doku-virtuoz svoju finalnu umjetničku kreaciju započinje nimalo slučajnim marktwainovskim citatom mladića u potrazi za boljim životom – “Čim sam dobio zadnju plaću, uskočio sam na vlak i otišao”. Može li Mayslesu onda netko prigovoriti da u “Tranzitovoj” celuloidnoj lokomotivi nije zapravo zarobio djelić nesputane i divlje americane o kojoj sa žalom u oku pjeva Lana Del Ray? Amerika bez Johna Waynea i Marilyn Monroe, ali Amerika u kojoj još čuči smisao za avanturu, miris Mississippija i pogled preko horizonta…