U recentnoj poplavi svakojakih dokumentaraca o sirijskom građanskom ratu, tu i tamo pronađe se pokoji dragulj poput “Povratka u Homs” / “The Return to Homs” (Talal Derki, 2013.) koji stilski i poetski odskače od uglavnom dozlaboga silovane reportažno-dnevničke filmske dokumentacije kalvarije jednog naroda.
U međuvremenu su nakon prošlogodišnjeg ZagrebDoxovog hita, recimo, isklijali izvrsni VICE-ov report iz središta pakla, “The Islamic State” (Medyan Dairieh, 2014.) i roadtripovski “S mladenkine strane” / “Io sto con la sposa” (Antonio Augugliaro, Gabriele Del Grande i Khaled Soliman Al Nassiry; 2014.) o petoro Palestinaca i Sirijaca koji od rata bježe u Švedsku.
I dok je “TIS” opravdano uzgajan kao ekskluzivni shock-doc obijač vrata, “S mladenkine strane” – lagano-reflektivnog tempa – sirijskoj je tragediji napokon dao ljudsko, poznato i usudimo li se reći, zapadnoeuropsko lice od kojeg ne možemo spustiti pogled.
“Sirijska ljubavna priča” / “A Syrian Love Story” (2015) Britanca Seana McAllistera odlazi još korak dalje. Ovogodišnji headliner 13. Human Rights Film Festivala u samom startu odbacuje kožu utabane sirijske doku-hiperprodukcije, ostavljajući rat u pozadini snažnog ali ne i jedino važnog podteksta osobne priče dvoje supružnika.
McAllister je na filmu radio punih pet godina, započevši snimanje nedugo prije početka Arapskog proljeća i protesta sirijske opozicije. U Damasku 2009. godine upoznaje palestinskog aktivista Amera Douada i njegovu suprugu, sirijsku kolegicu Ragdhu Hassan, inače žestoku oponenticu Assadovog režima. Njihova priča zaslužuje dokumentarnu ekranizaciju, ispravno je tada ocijenio Britanac.
Amer i Ragdha svoj su ljubavni put započeli unutar sirijskih zatvorskih zidina, dijeleći zajednički zid susjednih ćelija. Nekoliko godina i troje djece kasnije, sada već iskusni bračni par prisiljen je napustiti Siriju kako bi spasili svoje, ali i McAllisterov život koji je zbog snimanja dokumentarca već jednom okusio gostoljubivu unutrašnost sirijskih zatvora. Put će ih ubrzo ovesti od Damaska, Libanona, pa sve do Francuske i konačne pariške destinacije…
Britančev gerilski no-budget POV stil snimanja značajno doprinosi ispovjednoj autentičnosti samog filma, koju uglavnom sačinjavaju kadrovi uobičajene obiteljske dinamike i neuvježbani 1-1 razgovori s članovima kućanstva. Sve zajedno pak promatramo kroz filmsko povećalo i kroniku dezintegracije jednog ljubavnog odnosa.
“Sirijska ljubavna priča” dovodi u pitanje pijedestalske ideale, kako političke tako i osobne. Ideja – ideje opojnija je od njene stvarne realizacije. Ideja idealne bračne družice zadovoljno tinja sve dok se ona fizički ne materijalizira u predsoblju vašeg trošnog sirijskog kućerka. Ideja o crvenoj piluli dok istovremeno probavljate plavu…
Amerovu dnevničku terapiju slomljenog srca povremeno razbijaju Ragdhini AWOL-i i prijetnje samoubojstvom, a u toj neizdrživo šizofrenoj kakofoniji kao da se najmanje pita one najmlađe i najizloženije – djecu (Shadi, Kaka i Bob).
“Ljubavna priča” osim skretanja fokusa sa uobičajenog geopolitičkog brojke-egzodus-muslimanska prijetnja narativa na mikro razinu osobnog, ljudskog i nečega s čim se možemo poistovjetiti, budi pozornost obrtanjem predestiniranih bračno-rodnih paradigmi.
Ragdha je onaj nemirni, kafanski duh, koji vlastiti identitet i ispunjenje pronalazi u revolucionarnim rovovima, a sve u paketu stavlja i iznad rođene djece. Amer je, s druge strane, emocionalno inteligentniji dio para, spremniji na kompromise, iskazivanje osjećaja i mirniju oazu obiteljskog života, iako i on nije imun na arhetipsko-mačističke mušice želeći Ragdhu omeđiti tradicionalnim trokut-rolama žene, majke – kraljice.
Brakovi pucaju i zbog višestruko banalnijih stvari; pa kako onda neće onaj amputiran iz posteljice šizofrenog svijeta ratnih pogibelji, bjegova iz domovine, egzistencijalnih nesigurnosti i ultimativno – golemih emocionalno-karakternih kratera među supružnicima.
McAllister budno prati urušavanje slojevite i turbulentne štorije, uz neskrivene simpatije prema muškoj polovici para. Strane, naravno, britanski autor ne bira otvoreno, no dojam je – barem u komprimiranoj tročinskoj dekompoziciji jednog odnosa – kako su za kiseljenje ljubavi uglavnom krivi Ragdhina (PTSP-ovska?) emocionalna nedostupnost, začahureni ego i aktivistička ambicija koja graniči s opsesijom.
Revolucija, ultimativna žrtva, stvari veće od nas samih… Velike riječi za male narode. Najmanji kotačići kao koletaralno gorivo povijesnim zupčanicima.
Gdje li smo to već čuli?
Je li u tim i takvim trenucima znak ultimativne sebičnosti okrenuti leđa Bogu i otadžbini; ili je to pak uskraćivanje zagrljaja najmilijima, sve u službi posve upitnih prioriteta?
“Sirijska ljubavna priča” dovodi u pitanje pijedestalske ideale, kako političke tako i osobne. Ideja – ideje opojnija je od njene stvarne realizacije. Ideja idealne bračne družice zadovoljno tinja sve dok se ona fizički ne materijalizira u predsoblju vašeg trošnog sirijskog kućerka. Ideja o crvenoj piluli dok istovremeno probavljate plavu…