Zanimljiva je ta bipolarnost kratke produkcije u Međunarodnoj konkurenciji 11. ZagrebDoxa – s jedne strane smo imali mutave, gotovo pa fonofobične meditacije, a s druge prave napade logoreje. “Vlak duhova” / “Ghost Train” (2013) australskog redateljskog dvojca James Fleming – Kelly Hucke, pogodili ste, prilično je verbalan, kao da mu se žuri nabiti cijelo bogatstvo sadržaja u jako malo vremena.
Srećom, jako brzo se naviknete – iako traje samo četrnaest minuta, uspije vas nekoliko puta odvesti na vožnje različitih dinamika i emocionalnih naboja, pa čak i ako vas u startu uplaši naporom praćenja naracije, odmah vas pridobije potpunim pomakom raspoloženja.
Popraćenim prelaskom iz prirodne crno-bijele fotografije u depresiju punog kolora, onako kako euforija nove životne iskre splasne u mučnu stvarnost starenja i smrti. Za nekog tko je najbolje dane svog života proživio u crno bijelo vrijeme, ta je inverzija posve logična.
A taj netko je 84-godišnji Geoff, koji brine o hospitaliziranoj supruzi izgubljenoj od demencije. Posjetom vampirskom kabaretskom kazalištu Dracula otkriva mir u eskapizmu pa započinje intenzivno prijateljstvo s mladom performericom, proživljavajući svoju novu mladost kroz njezin provokativni nastup.
Crna komedija koja nas podsjeća da se ljubav krije posvuda i nikad ne očekuje. Za ljubav nikada nije kasno, makar je zadnja stanica dva metra ispod zemlje. “It’s just a ride”, reče Bill Hicks, a svi smo mi u istom vlaku.