Škotski glazbenik i producent Edwyn Stephen Collins uživao je u životu. U prvoj polovini osamdesetih probio je indie barikade grupom Orange Juice, a kao solo izvođač, na raketnom pogonu globalnog evergreena “A Girl Like You”, dočepao se čak i američkog Late Night TV-a, izvozeći talent u najlukrativnije dijelove rock and roll planeta.
No onda je stigla veljača 2005. Collinsu je lagano pozlilo tijekom intervjua za BBC-jev radio, ne bi li dva dana kasnije završio u bolnici s moždanim udarom. Pa ga je udario još jedan. Tjedan dana kasnije, simpatična pop rock ikona postaje hodajuća biljka – sjećanje je izbrisano iz mozga, a Edwyn je zaboravio čak i govoriti.
Kakva glazba, kakva karijera, kakva budućnost, kakvi bakrači – Collins se odjednom našao u koži čovjeka koji je u stanju ponavljati tek četiri fraze: “da”, “ne”, ime svoje supruge Grace Maxwell i frazu “mogućnosti su beskonačne”. Grace je postala osovina filma “Mogućnosti su beskonačne” / “The Possibilities Are Endless” (2014), koji je dobio naslov prema frazi.
Kakva priča, ha?
Kamera Richarda Stewarta uspjela je depresivnu kišnu vukojebinu pretvoriti u čistu poeziju s elementima epike, a prekrasne slike (oživljene glasovima Grace i Edwyna) negdje na polovini filma dobivaju dodatni smisao ulaskom konkretnije filmske naracije u igru pa pored valova, vjetra, krošnji i zalazaka sunca pratimo povratak znanja, a zatim i konačni glazbeni comeback.
Dovoljno fascinantna da se o njoj da snimiti sve što vam budžet osigurava, od srcedrapateljne američke Hallmark drame do dokumentarne razrade namijenjene noćnom programu HTV-a 3. Primjerice, jazz gitarist Pat Martino prije koje godine dobio je “Martino: Unstrung” (2008) Iana Knoxa, doku-sagu o svom povratku u zvučnike nakon moždanog kolapsa i naprasnog nestanka identiteta, a koja je balansirala između praktične neuroznanosti i tipičnog glazbenog dokumentarca.
Collinsu su redatelji James Hall i Edward Lovelace ipak namijenili nešto posve drugačije.
Pretpostavimo da je po defaultu vrijedno hvale to što su se odlučili za najmanje komercijalni pristup, meditativni eksperiment koji prvih pola sata gotovo da funkcionira kao legendarno negledljivi filmovi okoliša iz šezdesetih, svi oni natripani, pseudoduhovni izleti u priče o ljudima ispričane kroz habitat, s drvećem i oceanom kao glavnim likovima.
U ovom slučaju i beskrajnim voiceoverom, koji će vam, ako ignorirate titl, biti sjajna prilika za vježbanje teško prohodnog i tvrdog škotskog jezika.
Kamera Richarda Stewarta uspjela je depresivnu kišnu vukojebinu pretvoriti u čistu poeziju s elementima epike, a prekrasne slike (oživljene glasovima Grace i Edwyna) negdje na polovini filma dobivaju dodatni smisao ulaskom konkretnije filmske naracije u igru pa pored valova, vjetra, krošnji i zalazaka sunca pratimo povratak znanja, a zatim i konačni glazbeni comeback.
Kakav god bio da bio.
Ima čak i igranih rekonstrukcija, koje, gle čuda, nisu užasno iritantne pa se čak i majstorski uklapaju u film kojem su emocije, potencirane fantastičnim kadrovima prirode, svakako važnije od informacije.
