Odgovor na pitanje iz naslova? Zadivljujuće mnogo. Čak i ako pokušate racionalno analizirati što su to redatelji Tracy Droz Tragos i Andrew Droz Palermo iščarobirali da bi po stopedseti put prežvakanu temu naličja američkog sna pretvorili u nešto ovako dobro, naći ćete se u slijepoj ulici.
Jer “Rich Hill” (2014) ne funkcionira na racionalnoj, nego emocionalnoj razini, iako je u korijenu tek jedan sasvim klasičan dokumentarac. Sa snažnim likovima, školski odabranim pričama i kirurškim okom kamere.
Tradicionalni dox, da, ali gleda se kao audiovizualna pjesma.
Shvatili ste već da naslov nema veze s bogatim klincima Bel Aira, Katara ili Šangaja. Nikakav reality show s brda koji se nadvija nad pod nogama prostrti plebs zalijepljen za male ekrane. Rich Hill je gradić u Missouriju, sa svega 1.393 stanovnika, a kameri najzanimljiviji bili su klinci koji ponosno zastupaju boje white trasha, društvene diskvalifikacijske etikete koja se s godinama pretvorila i u svojevrsni žanr.
Njih trojica, Andrew (14) koji kao da je iskoračio iz glavne uloge nekog od filmova Larryja Clarka; Harley (15) koji životari s bakom jer mu je majka u zatvoru i Appachey (13), koji ponavlja razrede i uživa u skejtanju.
No za razliku od, primjerice, “Boljeg života” / “Something Better To Come” (2014., Hanna Polak), koji se bavi još nižom stepenicom (ruske) bijede, “Rich Hill” ispod zavjese depresije i beznađa krije nešto sunca, prvenstveno zahvaljujući tehnici pripovijedanja, ali i ostalim aspektima filmskog jezika.
To ovako, na prvu, izgleda kao prosječna priča o tužnim životima u tužnim okolnostima. Ali ono što je ovdje trik jest način na koji se otvaraju jedna po jedna vrata te iste tuge i istih priča; primjerice, taman kada se zapitate što je 15-godišnjaku koji se ne može uklopiti u normalne uzuse postojanja, film vas ošamari s novom pljuskom empatije, objasnivši da mu je majka u zatvoru zbog pokušaja ubojstva. Koga? Njegovog očuha. Zašto? Silovao ga je.
I tako dalje i tako dalje… mislimo, stvarno, koliko snova ostaje dječaku koji želi biti učitelj umjetnosti u Kini, a na kraju završi iza rešetaka?
No za razliku od, primjerice, “Boljeg života” / “Something Better To Come” (2014., Hanna Polak), koji se bavi još nižom stepenicom (ruske) bijede, “Rich Hill” ispod zavjese depresije i beznađa krije nešto sunca, prvenstveno zahvaljujući tehnici pripovijedanja, ali i ostalim aspektima filmskog jezika.
Kako se likovi počinju razvijati, priča odmotavati, a film prebacivati brzine, bez da ijednom upadne u rikverc, tako se “Rich Hill” pretvara u jednu neopisivo raskošnu baladu, s odmjerenim balansom poetične melankolije, uznemirujuće depre, veselja, stoicizma i surovih životnih istina.
A ima čak i fanove Insane Clown Possea. Što je white trash bez klaunova?
