“Pravila igre” / “Rules of the Game” / “Les reglès du jeu” (2014., Claudine Bories i Patrice Chagnard) bi bio vrlo poučan film, da nije činjenice da živimo u Hrvatskoj. Francuska državna agencija, bilo da samo glumi pred kamerama ili uistinu funkcionira kao dobro organizirana vojna formacija psiholoških ratnika s misijom, svoje ugrožene skupine pedantno i majstorski uči kako pronaći posao, ali i pripremiti za prve razgovore s budućim poslodavcima.
U Hrvatskoj, posla nema pa nema ni svrhe da se trenira njegovo osvajanje…
Ali zato nam ostaje film. Ne baš priručnik koji će vam objasniti kako se treba odjenuti za razgovore s potencijalnim budućim poslodavcima, što učiniti s kosom, zašto tenisice zamijeniti cipelama čak i ako tražite džob u skladištu ili građevini, kao i to što i kako reći, kada začepiti usta i neke stvari prešutjeti, ako već ne i slagati…
Da, ima i toga, ali “Pravila igre” se ne gledaju kao tutorial, nego kao istinski odličan dokumentarni film, koji platformu nezaposlenosti i jurnjave za poslom koristi tek kao podlogu za pričanje priča o ljudima. Odličnih, zaraznih, eksplozivnih priča o ljudima čiji su snažni, kompleksni, bolno filmični karakteri servirani bolje nego što bi to učinio ijedan scenarist ili redatelj u kanonu fikcije.
“Pravila igre” se ne gledaju kao tutorial, nego kao istinski odličan dokumentarni film, koji platformu nezaposlenosti i jurnjave za poslom koristi tek kao podlogu za pričanje priča o ljudima. Odličnih, zaraznih, eksplozivnih priča o ljudima čiji su snažni, kompleksni, bolno filmični karakteri servirani bolje nego što bi to učinio ijedan scenarist ili redatelj u kanonu fikcije.
Lolita, sitna, zbunjena debeljuca opsjednuta toplom čokoladom pleše između traumatizirane žrtve i psihopatološke hladnoće, tjerajući nas da samo čekamo trenutak kada će u robnu kuću ušetati s kalašom u rukama; Kevin izgleda kao autistični huligan, iako plane jednako onoliko puta koliko je koherentnih rečenica u stanju izbaciti svojim glasnicama (ne puno); Thierry je sportaš koji vibrira od sreće zbog nalaska posla u biciklističkoj kompaniji (sve dok ga ne dobije pa želi što prije ostaviti iza sebe), a nabrijani Hamid sposoban je procesuirati samo nogomet i mržnju prema vlastitom bratu, nesposoban ono što je naučio na ulici ostaviti izvan agencijske kancelarije.
Glavni antijunaci ovog dijaloškog teatra imaju isti cilj: pronaći posao, kakav god da bio – sada, odmah, ovdje… Ali kao da si ne mogu pomoći pa svaki korak zakompliciraju više nego što bi itko mogao očekivati, a posebno ne mentori, koji se trgaju ne bi li im prekrojili mozak u željenom pravcu. Sve to pred kamerom, na koju su se savršeno navikli, iako ih prati u stopu, izbliza, hvatajući svaki pogled i svaku rečenicu, prešućenu i izgovorenu.
Ne očekujte Platonove dijaloge, ali redatelji Claudine Bories i Patrice Chagnard uspjeli su kroz mrežu razgovora ispreplesti vrhunsku, napetu dramu, ali ujedno i sjajnu, na trenutke urnebesnu tragikomediju u nekoliko skoro-pa-briljantnih činova.
imali koga
hej jludiiiiiiiiiiiiiiii