Teodora Ana Mihai možda ne potječe s hrvatskih meridijana, ali jedan će je događaj zauvijek povezivati s našom državom. Njen dokumentarni film “U iščekivanju kolovoza” / “Waiting for August” (2014), kojeg smo jučer premijerno mogli pogledati u nefikcijskoj konkurenciji 12. ZFF-a, još je početkom svibnja došao do Specijalnog priznanja na uglednom Visions du Réelu. Istom švicarskom festivalu s kojeg su “Autofocus” (2013) i naš Boris Poljak otišli punih ruku u kratkometražnoj konkurenciji (Nagrada za najbolji kratkometražni film VDR-a).
Berba je za rumunjsku filmašicu u narednim mjesecima bila još uspješnija, pa je “U iščekivanju kolovoza” pokupio kolajne na teškaškim Karlovim Varima (Najbolji dokumentarni film festivala) i kanadskom Hot Docsu (Najbolji međunarodni dokumentarni film).
Rumunjkin opservacijski dokumentarac o sedmeročlanoj obitelji na čelu s 15-godišnjom Georgijanom otvara niz važnih društvenih pitanja, koja indirektno diraju i hrvatska kućanstva. No, šok radi šoka i provociranje radi provociranja ne postoje u vokabularu Teodore Ane Mihai, pa ona do svojih poanti dolazi podtekstualnim kanalima, usput svojim akterima prepuštajući slikanje praznog dokumentarnog platna.
Georgiana je, dakle, ne svojom voljom ostala na čelu maloljetnog domaćinstva. Odlaskom majke Liliane trbuhom za kruhom u Italiju, djevojčica preko noći svoje bezbrižne tinejdžerske godine mijenja otrežnjujućom stvarnošću odraslih odgovornosti.
Do povratka glave obitelji (ne doznajemo što se dogodilo s njihovim ocem) trebat će izbrojati vojničkih sitno od gotovo godine dana, a u međuvremenu većina odgovornosti – kuhanje, briga za najmlađe klince, kućanski poslovi – uglavnom ostaje na leđima nevjerojatno zrele i prizemljene 15-godišnje (još uvijek) djevojčice.
Mihai je majstorica neizgovorenog trenutka, naslućenog, leptirski fragilnog. Scene poput zajedničkog gledanja televizije na skromnom krevetiću ili neverbalne podrške Georgiani usred školskih ispita, nisu slučajne. Rumunjka je izgradila istinsku vezu sa svojom obitelji i to se na ekranu itekako osjeti.
Pomislili biste kako će manjak kvadrata i čvrste majčinske ruke u socijalnom stanu rumunjskog Bacaua prouzročiti tektonske poremećaje među braćom i sestrama. Osim povremenih čarki, međutim, njihov međusobni suživot uglavnom je prožet dubokom svjesnošću situacije i okoline koja ih okružuje.
“Mama, kad se vraćaš kući?”, najčešće je pitanje najmlađeg i najfragilnijeg Steliana za vrijeme centralnih događaja dana – uspostavljanja isprekidane Skype linije s predalekom Italijom. Ima nečeg toplog i Hrvatima gastarbajterski hitting-home poznatog “Mama ti je poslala dar” u rumunjskom filmu. Svim darovima i autoritativnim tješenjima unatoč, izostanak najdraže Liliane osjeti se na svakom dječjem pokretu, pogledu, turobnim procjeđivanjima (Stelian: “Izvadio sam zub i poželio da se mama vrati doma”).
Mihai je majstorica neizgovorenog trenutka, naslućenog, leptirski fragilnog. Scene poput zajedničkog gledanja televizije na skromnom krevetiću ili neverbalne podrške Georgiani usred školskih ispita, nisu slučajne. Rumunjka je izgradila istinsku vezu sa svojom obitelji i to se na ekranu itekako osjeti.
U “U iščekivanju kolovoza” nema mjesta za stvaranje umjetno napuhanih entiteta nad kojima bismo mjesecima trebali lamentirati na okruglim stolovima lokalnog Centra za socijalnu skrb. Mihain je najveći uspjeh što Georgianu, Steliana, Alice i ostatak društva ne promatramo iz karikaturalnog rakursa bespomoćnih Teletubbiesa – oni jednostavnu JESU.
U dobru i zlu, osobe koje ne pronalaze utjehu u onome čega nema, već u onome što je na dohvat ruke. Grozomornoj situaciji koja poput betona učvršćava obiteljske veze. Pukotinama za male životne radosti. Međusobnom grijanju na malom krevetu jer, kvragu, u društvu je ipak zabavnije. Priča o preživljavanju, ljubavi, iskupljujućoj strani ljudske prirode.
Teodora Ana Mihai je napravila propagandnu odu nekom staromodnom idealu nedostižne obitelji iz priča naših starih. “U iščekivanju kolovoza” spada u naš najuži krug favorita ovogodišnjeg Zagreb Film Festivala.
