Kad govorimo o nepodijeljenoj naklonosti kritike i publike spram dugometražnog debija Stefana Đorđevića, a u pitanju je dokumentarno-igrani hibrid “Vjetre, pričaj sa mnom” / “Vetre, pričaj sa mnom” (Non-Aligned Films / Spok Film / Restart; 2025.), laureat tridesetak svjetskih festivala, od kojih i dvaju značajnih regionalnih s međunarodnom selekcijom, Sarajevo Film Festivala i nedavno 23. Zagreb Film Festivala, nameće se zaključak: ostavimo li filmski jezik i analizu zakratko po strani, razloge treba tražiti u njegovu humanizmu.
Humanizam je ovdje vanvremenska kategorija, pulsira mimo povijesti, izložen kroz obiteljsku – ne historiografiju – nego emocionalnost. Motivaciju za poniranje u porodične odnose, za dubinsko suočavanje s gubitkom kojem će Đorđević podvrgnuti ne samo sebe nego i svoje najbliže, vidim u potrebi akademski školovanog snimatelja da slavi pa i simbolički nastavi život voljene osobe, a da se pritom ne oslanja tek na varljivost sjećanja.
Relacija s majkom neupitan je odnos, ne slučajan odabir nego datost; Stefan Đorđević ovu činjenicu kao sin, kao sineast, kao glumac posreduje autentično i umjetnički snažno. U apokaliptičnom svijetu određenom imperativom toksičnog individualizma, posljedičnog općeg otuđenja i izostanka solidarnosti temeljne ljudske vrijednosti kao i čvrste obiteljske veze, bile one biološke ili birane, ultimativno su svjetlo. Đorđevićev film, premda usredotočen na posljednju fazu tugovanja, podrhtava od života, melankoličan je, ali nije žaloban, veoma je emotivan, no zahvaljujući autorovoj odmjerenosti, ne i sentimentalan.
Lako je zamisliti da se netko toliko tankoćutne osobnosti, a rođen je 1987., u kaotičnoj zemlji koja unazad nekoliko decenija ne posjeduje jasan sustav ni perspektivu, morao ozbiljno angažirati u traganju za svojim sigurnim mjestima, za prostorima slobode kamo će se sklanjati kako bi rastao, kasnije i stvarao. Od obiteljskog utočišta u ruralnoj Srbiji do onog na beogradskoj Akademiji, među kolegama koji njeguju afinitete i ideale poput njegovih. I što takav umjetnik, još uvijek mlađeg naraštaja, u svom dosad najkompleksnijem ostvarenju čini – zaokuplja se naprosto reanimacijom dobroga.
Ako je sve što sam ranije navela autorova umjetnička, ali iznad svega intimna agenda, fabularno ishodište filma povratak je njegovom primarnom safe placeu, dokumentiranje tog za njega mitskog prostora, ponovno uzemljavanje ne bi li se iscijeljeno moglo krenuti dalje, a potom se iznova vraćati, s pouzdanjem da se ima kuda vratiti. Borsko jezero tu je punopravni lik, kao i svjetlo snimatelja Marka Brdara, kao i kuštravo zelenilo, kao vjetar koji šušketa u krošnjama, napokon kao neodoljiva Lija. U šumovitoj pustoši Stefanu pred auto istrči pas, kad se oporavi od šoka, utvrdit će da je srećom živ, ali ozlijeđen. Vižljasta kujica isprva je neuhvatljiva, ali sljedećeg dana nahrani je i odnosi dobrom susjedu koji joj ranu, pomislit ćemo, baš kao u slikovnici, zaliječi medom. Lija, dakako nalik lisici, otad je voljena članica obitelji i sveprisutna sudionica ljetnih kupanja i radnih akcija.
Osim što funkcionira na razmeđi dokumentarnog i igranog, Đorđevićev film sretno objedinjuje narativnost i poetičnost, postupno se semantički rastačući do fluidne osjećajnosti.
Dva su dramatska vrhunca kojima se podcrtava uzaludnost ili bar neizvjesnost nastojanja da se život uhvati i arhivira za vječnost, scene u kojima će dva benevolentna bića, kujica Lija i baka Ljilja nehotice naštetiti materijalnim podsjetnicima na Stefanovu mamu Negricu. Lija će, radi vlastite sigurnosti nakratko zatvorena u kamperu dok se vani odvijaju tesarski radovi, iz pseće dosade ili jada izgristi mamine dnevnike, bilješke koje je Stefan odlagao čitati, sve do trenutka kad to više neće biti moguće. Nedugo nakon toga dogodit će se da baka, u želji da i ona pridonese radnim aktivnostima, opere haljinu svoje pokojne kćeri na kojoj je, barem on tako vjeruje, sačuvan njen miris. Predmeti su krhki, poanta je ovih potresnih mikro epizoda, kao najpouzdaniji ostaju nam osjećaji, jer i memorija je sklona mijenjati se i blijediti.
Osim što funkcionira na razmeđi dokumentarnog i igranog, Đorđevićev film sretno objedinjuje narativnost i poetičnost, postupno se semantički rastačući do fluidne osjećajnosti. A evo kakav je narativni frameing takve gusto koncentrirane emocije. Mladi filmaš na selo pristiže iz grada gdje je uspostavio profesionalni i privatni život, rentao stan a donedavno imao i djevojku, no ta se ljubav skrhala o intenzivan proces prebolijevanja majčine smrti. Pokazat će se da nije riječ o kraćem posjetu, ovaj put kani se zadržati. Primarni je povod osamdeseti rođendan bake za koju je iznimno vezan, a suštinski motiv nužnost samopreslagivanja. Također i žudnja za radom na intimističkom dokumentarcu započetom dok je njegova majka, tada već oboljela, još bila uvjerena u ozdravljenje, nasmijavajući ga svojim hipik filozofijama. Stefan s obitelji dogovori da urede malenu parcelu uz jezero gdje je energična i visprena Negrica, vježbajući jogu i prakticirajući alternativne tretmane proživjela svoje zadnje ljeto.
Radove nadgleda silno simpatičan djed Buda koji dobrostivim mudrolijama unuka malko i ljuti; dok ostalima fali alata i znanja, njemu samom nedostaje snage, zaključuje deda, ali udruženim naporima uspijevaju u svim planovima. Kamp, kako to mjesto nazivaju u familiji, kohezivno je sredstvo, pa i epilog jednog življenja, na koncu sukus svega što je jedna očito zanimljiva žena ostavila za sobom, roditelje, za svoju dob vrlo živahne pa zapravo i progresivne, sinove umjetnike, unuke i familijalnu povezanost temeljenu na međugeneracijskom uvažavanju i beskrajnoj nježnosti.
Dokumentarne snimke koje je svojevremeno napravio s mamom autor je godinama poslije njenog odlaska odlučio aktualizirati odnosno kontekstualizirati, tako što ih je kao istovrijedno tkivo utisnuo u igrani materijal i time suptilno poništio ne samo razlike među filmskim rodovima nego i napukline u protoku vremena. U igranofilmskim dionicama obitelj fingira da obnavlja okoliš Negričinog kampera što su u realnosti odradili već ranije; u toj su igranoj rekonstrukciji čudesno spontani pa je teško vjerovati da se radi o unaprijed utvrđenim scenama. “Vjetre, pričaj sa mnom” nadahnuta je i izvedbeno vješta dokufikcija, koja i u igranim segmentima plijeni stvarnosnošću – kao da je sve što gledamo i stvarnije od stvarnosti, a opet, djed i Lija kao da su u taj snoviti realizam iskoračili iz kakve etno bajke. Ili basne. Plijeni ovaj prvijenac i nepatvorenom toplinom i nesvakidašnjom karizmom aktera, ponajviše ipak bake, djeda, Lije, naravno, mame. I tog jezera koje nijemo, a moćno svjedoči borbi ili radije inzistiranju na ljubavi, dignitetu i smislu, najprije Negrice Đorđević, a onda i njenih nasljednika.