Prije nekoliko tjedana na programu 12. Liburnia Film Festivala pogledali smo dokumentarni film “Slobodu treba tražiti pod svaku cijenu, po cijenu života” (2013., Udruga REA). Radilo se o slabašnom i posve generičkom pokušaju opipavanja pulsa hrvatskih srednjoškolaca oko još uvijek osjetljivih pitanja poput odnosa prema homoseksualnim osobama ili pojedincima drugačije nacionalnosti. Ukratko, kako smo i u našoj službenoj recenziji naglasili – “izvrsno kao prilog u ‘Dobro jutro Hrvatska’, ali ne i za festival autorskog dokumentarnog filma.”
Posve drugačiji primjer kako slične za šire društvo kronične neuralgične točke detektiraju – i u konačnici realiziraju – strani dokumentaristi, upili smo na drugom danu 9. DOKUarta nakon projekcije nizozemskog kratkometražnog bobončića, “Ples sa stilom” / “Dancing with Style” (2012) Xandera de Boera.
14-godišnji Eugene na prvi se pogled ne razlikuje previše od svojih vršnjaka, osim što umjesto nogometa i razgovora o Barceloninoj tika-taki obožava – plesati. Takve neoprostive stvari, naravno, ne prolaze nezamijećeno u dječakovoj okolini, pa je naš glavni junak svakodnevno izvrgnut raznim oblicima bullyjinga.
“Mislili su da sam homoseksualac.” “Želio sam nestati.” “Nisam ništa govorio jer nisam htio pogoršavati situaciju.” To su samo neke od izjava bistrog i plahog Nizozemca kojeg biste najradije zagrlili i poručili mu jednu od (istinitih) mudrolija iz neke američke sapunice: “It gets beter, kid…”
Za jedan kratkometražni dokumentarni film, “Ples sa stilom” se može pohvaliti poprilično visokim standardima produkcije, garnirane zanimljivim kutevima kamere (filmski kran) i očiglednim scenarističkim ušminkavanjem (fikcijski elementi na pragu “Briljantina”), koji ponekad gledateljevu pažnju odvlače sa stvarne problematike sveprisutnog vršnjačkog nasilja.
No, umjesto sklupčavanja u fetalni položaj i odustajanja od aktivnosti koja ga održava na životu, Eugene poput Zdravka Mamića ubacuje u višu brzinu (vidi Boško Balaban) i pred kraj filma zaprepaštenom razredu priređuje mini-spektakl kojeg neće tako skoro zaboraviti…
Za jedan kratkometražni dokumentarni film, “Ples sa stilom” se može pohvaliti poprilično visokim standardima produkcije, garnirane zanimljivim kutevima kamere (filmski kran) i očiglednim scenarističkim ušminkavanjem (fikcijski elementi na pragu “Briljantina”), koji ponekad gledateljevu pažnju odvlače sa stvarne problematike sveprisutnog vršnjačkog nasilja.
Kada se (previše) ne pokušava svidjeti publici, De Boerov film u relativno kratkom vremenskom periodu efektno približava bespoštenu borbu pojedinca u džungli uniformiranog školskog sistema u kojoj je riječ drugačiji jednostavno protjerana iz maloljetnih vokabulara. Onaj tko se usudi promoliti nos protiv kućnog reda biva kažnjen javnim prokazivanjem i izopćavanjem iz ekskluzivnog borgovskog kolektiva. “Ples sa stilom” to zorno oslikava, iako se u konačnici ne usudi otkopavati dublje korijene nasilničkog hranidbenog lanca…