Često nailazimo na priče o ljudima koji su pobjegli od modernog života i kapitalističke logike društva. Napustili su svoja više ili manje plaćena, ali svakako stresna, radna mjesta, preselili se iz grada na selo, zamijenili korporaciju za vlastiti mali biznis koji doprinosi zajednici ili su barem otišli na višemjesečno putovanje na drugi kraj svijeta kako bi osvijestili životne prioritete te se vratili kući drugačiji i oplemenjeni izvanrednim iskustvom. Imućniji Amerikanci svojoj će djeci omogućiti slobodnu godinu (gap year) između srednje škole i fakulteta, dok je Put svetog Jakova, odnosno Camino, do Santiaga de Compostele odavno izgubio prvotne konotacije hodočašća i s vremenom postao masovni fenomen.
Uostalom, nije to ni tako nova ideja; mladi britanski plemići još od sedamnaestog stoljeća odlazili su na takozvani grand tour, dugo putovanje kulturnim središtima Europe, posebno Italijom, kako bi izbliza vidjeli vrhunce antičke i renesansne umjetnosti te se družili s visokim društvom. Grand tour je postepeno oslabio i nestao zahvaljujući industrijalizaciji, razvoju željeznice, pojavi turizma, ali i padu aristokracije. Danas se zadržao kao naziv za tri najveće biciklističke utrke: Vuelta a España, Tour de France i Giro d’Italia.
U filmu “Cent’anni” (2024) slovenske redateljice i scenaristice Maje Doroteje Prelog, koji je na 20. DOKUartu osvojio nagradu Žirija mladih, pratimo osobni Giro d’Italia na koji se zaputio njezin životni partner Blaž, pedalirajući od Dolomita do Etne dvije godine nakon uspješnog izliječenja od akutne leukemije. Ideja o filmu bila je Blaževa: zajedno s Majom dokumentirat će njegovo slavljenje života, skoro prekinuto teškom bolešću, i uspostavljanje kontrole nad istim nakon godina liječenja. Film je trebao biti autentičan, sporog ritma i mirne atmosfere, no finalni rezultat njihovog videodnevnika bit će bitno drugačiji.
Uvodni dio “Cent’annija” zapravo je o Maji. Autorica, koja će cijelim filmom biti i u ulozi pripovjedačice u offu, letimično skicira djetinjstvo i vlastitu osobnost gradi oko problema sa sluhom koji joj je otkriven u jako ranoj dobi. Zbog tih poteškoća, često bi glumila da čuje, naučila je biti tiho i generalno je pristajala na pasivnije uloge u odnosima, a u vezama je rado bila cool girl. Ispovijesti o djetinjstvu Maja nadograđuje zrnatim kućnim videosnimkama, a zatim i onima s mobitela u tinejdžerskoj dobi kada Blaž ulazi u njezin život.
Saznajemo kako su se upoznali, što ih je spojilo i kako je tekla njihova veza, no ono što stalno izvire iz Majinih sjećanja njezina je nesigurnost, uz natruhe nezadovoljstva ili možda i depresije u koje međutim ne ulazi dublje, no kojima će se indirektno vraćati kako film bude odmicao. Priliku za dublje istraživanje osjećaja u potpunosti prekida Blaževa teška bolest, koja očekivano stavlja Maju u poziciju njegovateljice, ali koja pritom ne odustaje od snimanja svakodnevice. Dokumentiranje Blaževa puta k ozdravljenju uglavnom je popraćeno informacijama o samoj bolesti i terapiji, ali ne i o emocionalnome teretu takve traume. To ispliva na vidjelo tek kad se Blaž oporavi i odluči odraditi svoj giro.
“Cent’anni” lijepo zaokružuje priču od Majinog djetinjstva do trenutka preispitivanja odnosa koji je djelovao da stoji na čvrstim temeljima…
Umjesto motivacijskog dokumentarca o običnome čovjeku koji je pobijedio bolest, “Cent’anni” postaje kronika Majinog i Blaževog odnosa. Kao i svako snimanje filma na lokacijama, i ovo donosi svoje logističke probleme koje Blaž ne podnosi najbolje. Trzavice oko brzine vožnje i rasporeda snimanja postaju okidač za zatomljene emocije oko starih rana koje nisu zacijelile, poput prekida veze, pobačaja i odnosa s roditeljima. Blaž je želio da njegov mazohistički izazov bude slavlje života, kako i kaže talijanski usklik iz naslova filma, no slavlja nema bez procesuiranja tuge i ljutnje povezanih s kalvarijom koju je prošao, pa se tako izljevi emocija koje bismo očekivali na bolničkom krevetu, događaju na strminama talijanskih planina. Predivni prizori prirodnih ljepota kojima Blaž biciklira podcrtavaju njegovu muku dok se svom snagom uspinje po serpentinama, no istovremeno njihova je idiličnost i zanimljiv kontrast prepirkama.
Iako su Maja i Blaž na snimanje poveli malu ekipu snimatelja, često jedan drugome uzimaju kameru iz ruke i okreću je direktno drugome u lice, i onda kada trzavice prerastaju u pravu svađu, želeći zadržati autentičnost kao jednu od glavnih elemenata njihovog filma, ali sa stanovitom samosvijesti o ulogama koje igraju. Kako vrijeme i put odmiču, Blažev giro potpuno izlazi iz fokusa, dok gledatelj također zaboravlja povod za snimanje jer film polako ljušti svoje protagoniste, kao i njihov odnos sloj po sloj, te postaje upitno hoće li se veza održati ili će puknuti prije Sicilije.
S vremenom fokus sve više prelazi na Maju, koja je po navici spremna šutke otrpjeti njegove izljeve bijesa, nakon kojih nam otvoreno pokazuje tugu i razočaranje. Međutim, to su nerijetko i najslabiji dijelovi filma, zajedno s Majinim pripovijedanjem u offu, jer su jednostavno prepuni klišeja. U uvodnim kadrovima kaže da je njezin najveći strah ostati sama i da joj se cijelo tijelo trese samo pri toj pomisli. Kasnije, citira Gabriela Garcíju Márqueza da nije važno kako su se stvari dogodile, već kako ih se sjećamo te priznaje da se partnerove leukemije sjeća kao lijepe stvari i nada se da to ne znači da je loša osoba.
Međutim, ova intrigantna, čak i šokantna teza, ne objašnjava se dalje, a iz kadrova snimljenih tijekom Blaževog bolovanja ne proizlazi ništa što bismo mogli interpretirati kao lijep trenutak. S obzirom na nekonvencionalnost ovakvog priznanja, valjalo bi ga nekako elaborirati, no autoričine rečenice često ostaju visjeti u zraku. Dok neki prizori u eksterijerima lijepo nadopunjuju ili kontrastiraju odnos između likova, drugi su potpuno očekivani poput erupcije Etne u trenutku kada nesuglasice eskaliraju i opstanak veze visi o niti.
Spori ritam i mirna atmosfera koju je Blaž priželjkivao u filmu vidljiva je u Majinim ispovjednim kadrovima, koja je čini se opet igrala onu ulogu pasivne kul cure koja ne talasa, već mirno trpi i skriva prave emocije od partnera, a svjedoči njegovim. “Cent’anni” lijepo zaokružuje priču od Majinog djetinjstva do trenutka preispitivanja odnosa koji je djelovao da stoji na čvrstim temeljima; razvidno je da se film kako je vrijeme odmicalo mijenjao u procesu stvaranja, što je dobar podsjetnik na nepopustljivost promjene kao jedine trajne stvari u životu.
