Drugi dan 12. Liburnia Film Festivala obilježili su “Ljubavna odiseja” (2014) Tatjane Božić te osvježenje godine u Borutu Šeparoviću i njegovim “Potrošenima” (2014) čiju recenziju vam još dugujemo.

Posljednji – jučerašnji – dan glavnog dijela programa započeo je projekcijom vrlo dobrog psihijatrijskog “4. majmuna” (2013) Hrvoja Mabića, a nastavljen je filmom “Hux Flux, Smokvin sin” (2014., samostalna produkcija / Kinoklub Zagreb) Martina Semenčića i Sunčice Ane Veldić koji donosi naizgled potresan filmski dokument o mirenju s posljedicama jednokratne prolaznosti života, i to kroz posljednje trenutke njihovog (?) na smrt bolesnog četveronožnog kućnog ljubimca.

Pas Hux Flux, kojeg od milja zovu i Svinjac, ime je dobio po poznatom producentu trance glazbe, a upoznajemo ga u nimalo ružičastim okolnostima borbe za životni opstanak. Neoperabilni tumor, kako kasnje doznajemo, Huxu je garantirao tek dva tjedna života, no plemenita životinja je, na radost vlasnika, ipak uspjela poživjeti podosta duže od planiranog smrtovnog certifikata.

Tako se umjesto slavlja jednog psećeg života, mogućih anegdota ili barem kontekstualnog prologa, film pretvorio u uglavnom dnevničko-činovničko dokumentiranje bolničkih vizita umirućem crnom ljepotanu pa s pravom možemo konstatirati kako je dokumentarni film redateljskog para Semenčić – Veldić uvjerljivo najlošije ostvarenje glavnog programskog dijela 12. LFF-a.

U takvim okolnostima, neizbježne i zapravo birokratski odrezane smrtne kazne, pratimo posljednjih nekoliko tjedana Huxovog života, koju ispresijecaju razgovori s veterinarom, kadrovi svakodnevne brige za bolesnog četveronošca te pomalo ritualnog, gotovo šamanskog bdijenja rodbine i prijatelja.

“Hux Flux, Smokvin sin”, međutim, spomenutu ljubav i toplinu prema umirućem životinjskom članu obitelji ne uspijeva prenijeti na neposredne gledatelje. Ionako potpomognut amaterskim promilima (drhtava kamera iz ruke, na trenutke nerazgovjetni razgovori, heterogena montaža bez jasnog koncepta), “Flux” i sam djeluje poput video-izvještaja s mjesta zločina – hladno, neosobno i pomalo morbidno.

Tako se umjesto slavlja jednog psećeg života, mogućih anegdota ili barem kontekstualnog prologa, film pretvorio u uglavnom dnevničko-činovničko dokumentiranje bolničkih vizita umirućem crnom ljepotanu, pa s pravom možemo konstatirati kako je dokumentarni film redateljskog para Semenčić – Veldić uvjerljivo najlošije ostvarenje glavnog programskog dijela 12. LFF-a.

Za osobnu upotrebu i gledanje s prijateljima, ali sasvim neprikladno za jedan ozbiljan festival kakav Liburnia Film Festival nesumnjivo i jest. Želite li pogledati istinski emotivni rollercoaster oproštaj s kućnim ljubimcem, pogledajte “Last Minutes with Oden” (2009) Eliota Rauscha.

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here